Foto: Biblioteka Čačak
Čuveno delo iz 15. veka „Dokazi istorije” vizantijskog istoričara Laonika Halkokondila, u prevodu na srpski jezik dr Darka Krstića i dr Aleksandra Stojanovića predstavljeno je u ponedeljak, 6. novembra u Maloj sali Gradske biblioteke Čačak. O značaju ovog izdanja osim autora su govorili i dr Vladimir Dimitrijević i Slobodan Nikolić.
-Ako bismo hteli ukratko da kažemo nešto o ovoj knjizi onda bismo rekli da je to priča o Tribalima (Ilirima) i njihovom poreklu i migracijama, naglasio je Nikolić u uvodnom obraćanju. Prevod je obuhvatio one segmente Halkokondilovog dela koji se direktno ili indirektno tiču Srba, a tih delova nema malo jer je autor od svih vizantijskih pisaca najviše govorio o Srbima. Prevod ove publikacije na engleski jezik izazvao je nezadovoljstvo kod Krstića i Stojanovića s obzirom na to da ko poznaje starogrčki jezik zna da su na samom početku korišćene reči koje nemaju adekvatno značenje. Stoga su se oni upustili u jezičku analizu, jer su se obojica školovala u Solunu i izučavala podrobno ovaj jezik.
Kako Halkokondil samo na jednom mestu koristi etnonim Srbi, a u svim drugim slučajevima govori o Tribalima najvažnije pitanje je bilo ustanoviti ko je taj narod. On decidno navodi da su Tribali najstariji narod i da su starosedeoci na ovim prostorima. Dr Krstić se osvrnuo i na jedan momenat u istorijskom diskursu, a koji se vezuje za neke od aktuelnih udžbenika istorije za srednje škole u kojima se neutemeljeno navodi da je slovensko stanovništvo pri doseljavanju na Balkansko poluostrvo tu zateklo albansko življe. On pak i ovo pitanje vezuje posredno za Halkokondila koji je u svom istraživanju obuhvatio problematiku doseljavanja i odseljavanja stanovništva, a koje se neposredno odnosi i na albanski narod, tvrdeći da oni nisu Iliri, već da su doseljenici sa Kavkaza.
Budući da su teme vezane za status Kosova i Metohije u formiranju identiteta našeg naroda uvek aktuelne ne samo za stručnu javnost, već i u svakodnevnim razgovorima, autori posebno ističu značaj zapisa Halkokondila o Kosovskom boju, a koji se javlja u dve verzije, turskoj i vizantijskoj. Prema turskoj verziji sultan Murat je već bio pobedio Srbe u boju i krenuo da ih goni, ali je pokušavši da ubije jednog srpskog vojnika zadobio od njega udarac kopljem u grudi. Halkokondilu ova priča nije bila uverljiva, kao ni prevodiocima njegovog dela, jer je, prema rečima autora, naivno poverovati da je silni vladar sišao s konja da bi usmrtio nepoznatog ratnika protivničke vojske. Prema mišljenju prevodilaca vizantijska verzija je verovatnija. Halkokondil ističe da se, pre no što je sama bitka počela, desilo nešto nesvakidašnje. Naime, postojao je prethodni dogovor između Kneza Lazara i Miloša Obilića, da Miloš tobože pređe na tursku stranu. Na osnovu ovog opisa čitalac može da zaključi da je Obilić bio plemić i vrhunski ratnik, te da je sultanu imponovalo da jedan takav čovek pređe na njegovu stranu, istakli su prevodioci. Autor, takođe ,zaključuje da je time Miloš Obilić stavljen rame uz rame sa Herkulom, Leonidom, Aleksandrom Velikim i drugima, pa je sasvim neosnovano i dalje govoriti o Milošu Obiliću kao neistorijskoj ličnosti.
Tokom predstavljanja knjige Vladimir Dimitrijević je istakao da prevod Halkokondilovog dela upravo staje na put autohtonističkoj priči o tome da su Srbi sve sami otkrili o svojoj prošlosti i dokazuje da je za saznavanje istine o prošlim događajima potrebno uvek ispitivati proverenu istorijsku građu, poput ove.
Kako se u nekoliko prevoda na druge jezike prepoznaje svesno učitavanje i netačno prevođenje, pogotovo na onim mestima koja su od krucijalnog značaja za određivanje porekla nekog naroda, Krstić i Stojanović su težili da uvaže princip naučnosti i proverljivosti informacija, pa su uporedo s prevodom dali i predložak teksta na starogrčkom.
Promocija knjige je zaokružena pitanjima publike koja je bila raznovrsna ivrlo zainteresovana za ovu temu,a to je potvrdila i prepuna sala Biblioteke.
Izvor: Cemaforum.rs
