DEMENCIJA NE BIRA - Peticija za ustanovljavanje prava na Dnevni boravak za odrasle i starije obolele od demencije

Img Foto: Pixabay

Srpsko udruženje za Alchajmerovu bolest je tokom 2021. i prve polovine 2022. godine projektno pilotiralo uslugu Dnevnog boravka za odrasla i starija lica obolela od demencije na Novom Beogradu. Tokom ovog projekta udruženje je došlo do informacija koliko je zaista neophodan ovakav Dnevni boravak i pokrenulo peticiju da u narednoj godini Grad Beograd u budžet uvrsti dalje finansiranje ove aktivnosti.

Peticiju možete potpisati na sledećem linku: PETICIJA.

Evaluacija pilotirane usluge koju smo obavili anketiranjem srodnika – neformalnih negovatelja, koji su dovodili svoje obolele članove porodice u Dnevni boravak, potvrdila je da su se struktuirane aktivnosti koje su sprovođene u Dnevnom boravku, u okviru radno-okupacione terapije sa korisnicima i za korisnike, a koje su prilagođavane individualnim potrebama i mogućnostima svakog pojedinca, pokazale kao dobro osmišljene i bile još bolje prihvaćene.

Istovremeno je od strane srodnika-neformalnih negovatelja potvrđena i neophodnost kontinuiranog funkcionisanja usluge Dnevnog boravka kako bi se pre svega korisnicima, odnosno, obolelima od demencije omogućili humaniji uslovi života i odgovarajuće radne terapije prilagođene njihovim potrebama koje doprinose njihovom samopouzdanju i dostojanstvu s jedne strane, ali i da bi se, s druge strane, i srodnicima – neformalnim negovateljima omogućilo da tokom određenog dela dana mogu nesmetano da obavljaju svoje druge poslovne, porodične i druge obaveze ne razmišljajući da li su njihovi najmiliji prepušteni sami sebi ili pak imaju podršku stručnih lica kao što bi bio slučaj sa postojanjem Dnevnog boravka.

U vezi sa prethodno navedenim posebno ističemo da smo na osnovu informacija pribavljenih od srodnika – neformalnih negovatelja ustanovili da je glavni teret brige o obolelima od demencije na ženama starosne dobi oko 50 godina koje, po pravilu, više godina neguju obolele pri čemu su dve trećine žena zaposlene, što neminovno uzrokuje vrlo čestu pojavu da su oboleli tokom njihovog boravka na poslu sami u stanovima/kućama, odnosno bez nadzora.

Samostalni boravak obolelih od demencije bez nadzora u stanovima i kućama, po pravilu, podrazumeva da su isti zaključani (u nastojanju da se spreči da oboleli napuste stambeni objekat i upute se ka određenim destinacijama sa kojih ne mogu samostalno da se vrate odnosno da se spreči da oboleli "zalutaju" pa da članovi porodice iste "traže" i vraćaju kući i to vrlo često uz pomoć pripadnika organa unutrašnjih poslova), te da su oboleli zbog navedene činjenice faktički onemogućeni da napuste stambeni prostor i u situacijama kada je navedeno neophodno radi zaštite života i zdravlja samog obolelog (na primer, u slučaju požara, ukoliko obolelom iznenada pozli...).

Dakle, navedeni samostalni boravci obolelih od demencije u zatvorenom prostoru bez bilo kakvog nadzora su alarmantni i društveno neprihvatljivi kako zbog činjenice da su duboko nehumani i da pogubno utiču na psihičko stanje obolelih, koje je zbog prirode same bolesti već vrlo teško, tako i zbog bezbednosnog aspekta imajući u vidu mentalno stanje obolelih kao i sve moguće posledice koje mogu nastati kako za samog obolelog tako i za druga lica kao što su na primer komšije (ostavljanje uključenih električnih aparata i uređaja, ostavljanje otvorenih slavina, i slično), a isto tako i za imovinu.

 U vezi sa prethodno navedenim, posebno apostrofiramo i činjenicu da smo, takođe na osnovu informacija od srodnika, ustanovili da veliki broj srodnika – neformalnih negovatelja nema ni finansijske mogućnosti da svoje najmilije smeste u ustanove kao što su ustanove socijalne zaštite za smeštaj starijih, tako da su bukvalno primorani da svoje najbliže ostavljaju satima i satima bez bilo kakvog nadzora u kućnim uslovima sa permanentnim strahom šta će ih po povratku sa posla sačekati kod kuće.

 Dakle, i humani i socijalni i društveni i bezbednosni razlozi nesumnjivo ukazuju na neophodnost postojanja ustanove koja bi radnim danima, recimo u periodu od 8 do 16 časova, omogućavala srodnicima – neformalnim negovateljima da svoje bližnje ostave na sigurnom mestu na kojem će im biti pružena adekvatna nega, podrška i humani i dostojanstveni uslovi života, a da za to vreme srodnici – neformalni negovatelji mogu mirno da odu na posao i koncentrisano obavljaju svoje poslovne aktivnosti, te da nakon 16 časova preuzimaju dalju brigu o svojim najmilijima.

 S obzirom na to da svi prethodno navedeni razlozi nesumnjivo ukazuju na neophodnost što bržeg institucionalnog uspostavljanja usluge Dnevnog boravka, obaveštavamo Vas da smo u nastojanju da preduzmemo sve raspoložive aktivnosti radi ostvarenja predmetnog cilja, a imajući u vidu i iskustva stečena prilikom pilotiranja usluge u periodu 2021-2022, sačinili i Nacrt Osnovnog programa organizacije usluge Dnevnog boravka za obolele od demencije, koji je u skladu sa odredbama Pravilnika o bližim uslovima i standardima za pružanje usluga socijalne zaštite, a koji dostavljamo kao prilog uz ovu peticiju.

 Na kraju ove peticije, jasno opredeljujemo predloge i zahteve u vezi sa institucionalnim uspostavljanjem usluge Dnevnog boravka kako sledi:

  • da organi lokalne samouprave Grada Beograda prvo izvrše izmene i dopune Odluke o pravima iz socijalne zaštite, na način da u prava na dnevne usluge uključe i pravo na dnevne boravke za starije osobe sa demencijom te shodno navedenom predlažemo i zahtevamo da nadležni organi što pre pristupe potrebnim normativno-pravnim aktivnostima;
  • potom, da se za uspostavljanje Dnevnog boravka planiraju i odgovarajuća finansijska sredstva u Budžetu grada Beograda za 2023. godinu.

Izvor: Cemaforum.rs





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs