Foto: Pixabay
Istraživanja kažu da građani Srbije više ne veruju u proces pridruživanja Evropskoj uniji. Iako je mnoge to iznenadilo, ukoliko se malo dublje analiziraju rezultati izgleda da su oni očekivani rezultat politike EU spram Srbije i njenih građana.
Krajem aprila je u domaćim medijima prostrujala vest da je, prema istraživanjima Ipsosa, prvi put istoriji većina građana protiv ulaska Srbije u Evropsku uniju. Javnosti nije dostupno celo istraživanje, ali prema rečima Marka Uljarevića, direktora Ipsosa, „34,9 odsto građana bi na referendumu podržalo pridruživanje Srbije EU, dok bi protiv glasalo 43,8 odsto“.
Pitanje eventualnog članstva Srbije u EU duže vremena nije bilo među prioritetnim za građane. Ipak, u kontekstu rata u Ukrajini i promenjenih odnosa snaga na svetskom nivou, spoljnopolitičko opredeljivanje država regiona sve više dobija na značaju i polako postaje jedna od najznačajnijih političkih tema. Zbog čega su građani Srbije baš u ovom trenutku odlučili da pruže najmanju podršku članstvu u EU? Da li je reč o reakciji na aktuelne događaja, ili o dugoročnom trendu koji je ubrzan ratnim dešavanjima?
Istraživanja i interpretacije
U prethodnih nekoliko godina urađen je niz istraživanja na temu stavova građana o članstvu u EU. Rezultati nisu jednoznačni, a cifre su varirale zavisno od toga ko je radio istraživanje i u kom periodu. Sigurno je da istraživački kapaciteti nevladinih organizacija, istraživačkih centara i agencija nisu isti, i deo razlika u rezultatima sigurno se može pripisati različitim metodološkim pristupima i kapacitetima istraživača.
No, amplitude nisu bile preterano velike – podrška članstvu Srbije se u proteklih par godina kretala oko 50%, a primećen je i blagi rast otvorenog protivljenja članstvu od početka 2019. pa do kraja 2021. godine. Dakle, nije došlo do naglog skoka u protivljenju članstvu, već je reč o višegodišnjem trendu. Samim tim se i aktuelno većinsko protivljenje ne može objasniti isključivo ratom u Ukrajini i potrebom dela stanovništva da izrazi skepsu spram očekivanog spoljnopolitičkog repozicioniranja Srbije.
Istovremeno, podijum koji ovo pitanje proizvodi u javnosti nesrazmeran je realnoj mogućnosti skorijeg članstva. Čak i u promenjenim geopolitičkim okolnostima malo je verovatno da će države regiona uspeti da ispregovaraju paket koji bi uključivao brzo članstvo kao kompenzaciju za jasno svrstavanje u aktuelnom sukobu.
Ako su neke teme zapaljive u srpskoj javnosti, onda su to identitetske teme i posledice prelamanja odnosa svetskih sila na Srbiju i region. Srbija se (ponovo) nalazi u dilemi: da li je njena sudbina da se prikloni Istoku ili Zapadu, te da li je neophodno razmišljati srcem ili razumom. Naravno, iza ovakvih lažnih dihotomija kriju se životi konkretnih ljudi – moguće je da ljudi svoje stavove povodom članstva formiraju i na osnovu drugih kriterijuma. Pre nego što izložim vlastitu interpretaciju rezultata istraživanja, valja se osvrnuti na nekoliko objašnjenja koja su ponuđena javnosti.
Politika je u tekstu simptomatičnog naslova „Zašto su Srbi sve manje za EU“ temu uokvirila etabliranom prizmom koja se proteklih dvadesetak godina iznova reprodukuje na domaćoj političkoj sceni.
S jedne strane je navodno odbijanje Srba da se suoče sa svojim skorašnjom istorijom, pa tako zbog svoje grešne prošlosti staju na pogrešnu stranu u ratu. Rečima predsednice Evropskog pokreta u Srbiji, Jelice Minić: „Delom su traume zbog bombardovanja NATO-a, a delom nečista savest zbog onoga što je Srbija radila po regionu projektovani na situaciju Ukrajina–Rusija na jedan vrlo neprimeren način, dakle opravdavanje rata u Ukrajini koji se ne može opravdati.“ Čini se da ovakva vrsta objašnjenja može odvesti na pogrešan trag. Iako traume zbog bombardovanja sigurno postoje, teško je reći da je to glavni razlog za protivljenje članstvu. Pre može biti argument za očuvanje vojne neutralnosti. Slično važi i za „nečistu savest“, šta god to značilo – teško ju je dovesti u vezu sa aktulenim pitanjem spoljnopolitičkog repozicioniranja.
U gotovo istovetnom, esencijalističkom duhu, u istom članku u Politici rezultate istraživanja tumači i Dragomir Anđelković. Prema njemu, Srbi reaguju na ugrožavanje nacionalnih interesa i zahteve (nejasno od koga tačno) da definitivno završe priznavanje Kosova i podrže stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine. „Koriste ukrajinsku krizu da izvrše dodatni pritisak na nas da obavimo poslove koji su njima bitni. I to sigurno revoltira Srbe, jer većina građana smatra logičnim da nam, ako od nas zahteva da se prilagođavamo njihovoj politici u odnosu na Rusiju, EU ponudi onda neke velike ustupke“, kaže Anđelković. Opet, deo ljudi možda razmišlja u ovakvim kategorijama, ali teško je reći da li ove teme utiču na formiranje većinskog mišljenja. Verovatnije je da ljudi bliski ovim pozicijama već duže vreme neguju skeptičan stav prema pristupanju, i da oni nisu među onima koji su promenili mišljenje i prevagnuli na drugu stranu.
Može li se odnos građana prema pristupanju objasniti na drugačiji način? Za početak, vredi primetiti da istraživanja pokazuju da je naše društvo u znatnoj meri podeljeno u ovoj stvari, i da ne postoji jedinstven stav Srba prema članstvu u Evropskoj uniji. Dakle, 34,9% eksplicitno podržava članstvo, a 43,8% je eksplicitno protiv, što znači da je oko 20% stanovništva neopredeljeno ili nema jasan stav povodom ovog pitanja. Samim tim, jasno je da Srbi kao takvi nisu jedinstveni, te da jednoznačni odgovori nemaju veliki eksplanatorni potencijal. Sigurno je da deo ljudi ima u vidu blisku istoriju, nacionalne interese ili gaji afinitete prema pojedinim drugim državama kada se određuje povodom ovog pitanja, ali to ne daje celovitu sliku.
Ceo tekst možete pročitati na portalu Mašina.
