Foto: Pixabay
Veliki je pomak da se usluge privremenog smeštaja pružaju punoletnim korisnicima u skladu sa njihovom voljom i željom, uz njihov informisani pristanak na smeštaj. Kod maloletnih korisnika ove usluge pružaju se u skladu sa najboljim interesom deteta.
Uvođenje instituta osobe od poverenja, koju bira sam korisnik, kao i neuslovljavanje prava korisnika stepenom njegove poslovne sposobnosti predstavlja veoma savremeno i napredno rešenje koje pozdravljamo, komentariše, za Novu ekonomiju, predlog zakona o pravima korisnika usluga privremenog smeštaja u socijalnoj zaštiti koji je u skupštinskoj proceduri, Maša Pavlović iz Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S.
Prema njenim rečima, zakon sadrži i deo kojim se reguliše zaštita od rodno zasnovanog nasilja i zaštita reproduktivnog zdravlja devojčica i žena. Ipak, uprkos veoma dobrim rešenjima, ovim zakonom se i dalje legalizuje smeštaj osoba sa invaliditetom u ustanove i vreme će pokazati kako će se ovaj zakon primenjivati u praksi.
Još jedan od nedostataka zakona je propust da se u zakon uvede apsolutna zabrana prijema dece mlađe od 3 godine u ustanove, čime bi se prevenirala deinstitucionalizacija.
Takođe ova verzija zakona sadrži neuporedivo bolja rešenja u odnosu na prethodnu koja je bila na javnoj raspravi u maju, a na koju su MDRI-S i druge organizacije uputile veliki broj primedbi resornom ministarstvu i upozorile sva međunarodna tela da se u Srbiji priprema zakon koji je u suprotnosti sa svim postulatima zaštite ljudskih prava.
Zakon promoviše deinstitucionalizaciju, ali je broj ljudi koji su izašli iz privremenog smeštaja na nivou statističke greške. Da li će zakon ostati mrtvo slovo na papiru i zašto? Zašto u Srbiji taj privremeni smeštaj u stvari postaje doživotan? Koliko finansijski kapacitet države igra ulogu i da li je baš sve u parama?
Bojazan da se zakon neće primenjivati uvek postoji. Godine iskustva nam govore da svaki član zakona koji sadrži izuzetak, taj izuzetak, praksa pretvara u pravilo.
Mnogo toga zavisi i od same Strategije deinstitucionalizacije i implementacije mera koje bi u njoj trebalo da budu sadržane, a to su: zabrana prijema dece mlađe od tri godine, razvoj održivih usluga u zajednici za decu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom i njihove porodice, materijalna i svaka druga podrška porodicama.
Često se kao razlog za nepostojanje usluga u zajednici i servisa podrške navodi nedostatak finansijskih sredstava. Međutim, smeštaj u ustanovu nije jeftin sam po sebi, ali je možda problem u tome što se on finansira iz republičkog budžeta, dok se usluge u zajednici finansiraju iz budžeta lokalnih samouprava. Iako država obezbeđuje tzv. namenske transfere koji se upućuju lokalnim samoupravama i koji se mogu koristiti za uspostavljanje servisa podrške, prema našim sanzanjima, veliki deo ovog novca se krajem godine, kao neutrošen, vraća u budžet.
To pokazuje da ljudi u lokalnim samoupravama radije pribegavaju tome da dete ili odraslu osobu upute u ustanovu, nego da ulažu resurse, vreme i novac u planiranje, osmišljavanje i praćenje pružanja usluga u zajednici.
Ipak, potreba da se unese ova terminološka promena – od ustanova za trajni smeštaj do ustanova za privremeni smeštaj uliva nadu da će u budućnosti doći i do realnih promena koje će se odraziti na život ljudi na koje se ovaj zakon odnosi.
Običnim građanima koji nemaju u porodici ili bližem okruženju recimo osobu sa smetnjama u razvoju, nije poznato da vrlo lako "završite" na drugoj strani. Ostavi vas momak, ili ostanete bez posla dok imate kredit, i doživite slom živaca. Roditelji ili partner vam uzmu poslovnu sposobnost i možda završite u nekoj od institucija o kojima se govori u zakonu. Kako to da domaća javnost i dalje nema kapacitet da izvrši pritisak na donosioce odluka kako bi se popravio njihov položaj?
Svest građana o položaju osoba sa mentalnim invaliditetom i problemima sa kojima se suočavaju se tokom godina ipak povećala. Međutim glavna prepreka za postizanje nekog vidnog napretka su i dalje široko rasprostranjene predrasude i nerazumevanje koje postoji prema ovoj populaciji ali i nespremnost i nezainteresovanost države da načini neki krupniji korak. Kada govorimo o nekim spoljnim faktorima koji utiču na sam proces deinstitucionalizacije može se reći da je glavna prepreka nepostojanje usluga podrške u zajednici koje bi omogucile da osobe dobiju potrebnu podrsku u svojoj kuci.
Autor: Nova ekonomija
