ČAČANI(zmi): PRAZNICI

Img Foto: Profimedia

Autorka bloga je Danka Šušić iz Zablaća kod Čačka, dugogodišnja radijska novinarka i građanska aktivistkinja.

Filantropija, ili – čovekoljublje. To je, razume se, pozitivna osobina pojedinca  da voli  ljude i da im pomaže. U gradu Pinebergu, u Nemačkoj, postoji čak i skulptura pod ovim nazivom. Na kraju klupe sedi gvozdeni čovek ostavljajući dovoljno mesta da i drugi pored njega sede.

Zašto filantropija?  Pa, čini se, da se taj pojam nigde nije tako dobro primio kao kod nas. Ne govorimo o praštanjima i zaboravima, o poturanju obraza za novi šamar iako onaj drugi već užasno trni...

Govorimo o tome, kako mi kao „nebeski narod“, poštujemo i praznujemo svaki praznik koji pod kapom nebeskom postoji, a za koji smo čuli.

Pripreme za praznike, počinju još sredinom decembra. Proverava se kupus u kacama za tradicionalne sarme, a usput se gleda i boja rasola mada, kada zatreba, boja je najmanje bitna – bitan je učinak. Zatim se kuša suvo meso, naročito rebarca, koja će se mazno izležavati u zemljanim loncima.

Odlazi se u velike kupovine sa rokom dospeća plaćanja od devedeset dana.

Ubrzo  stiže  Nova godina. Na svečano postavljenoj trpezi, o filantropiji najbolje svedoče ruska i francuska salata, grčki sir, italijansko vino, torta  „Španski vetar“... U ponoć, svi se ljube po tri puta preko stola nadnoseći se nad turšijom i pečenjem koje upija miris bezbroj popušenih cigareta.

Samo što je holesterol odabrao svoje stanište i nakratko se umirio - stiže Božić. Pre Božića, naravno, Badnje veče. Na trpezi tradicionalnih sedam jela. Pasulj pliva u ulju, pite od pirinča, tikve i jabuka šire opojni miris vanile i cimeta, bude  čežnju za egzotičnim zemljama u kojima takvi začini  rastu... Meda, suvih šljiva i oraha po podu i na stolu. Pijani šaran. I konzumenti.

Noću, potajno se po fiokama traga za sredstvima za varenje hrane. “ Rotkvu više d’ okusim neću, samo jutro živ da dočekam…”

Na jradosniji Praznik  Božić već širi oko sebe miris  „česnice“ – posebne pogače, sa znamenjima: novčić, iver od Badnjaka, žito. Ko pronađe - taj  je spasen. Počinje očajnička borba, ko će prvi odlomiti, ko će prvi pronaći i biti prosvetljen.

Prkosni Badnjaci i nežne jelke, do skora  u oštrom sukobu, nekako jedinstveni u posmatranju aktera.

Od rakije, do gibanice. Od proje sa čvarcima do gulaša. Od podvarka, do ćuretine. Od jagnjetine, do mučnine. I sve to zaliveno ledenim špricerima iz raznih berbi.

Prođe  tako  Božić, a u najavi već Pravoslavna Nova godina. Budi se ljubav prema istoriji. I sve iznova. Krofne, štrudle, orasnice, torte, kolačići, šnicle, umaci, saftovi, sosovi. Do tada, računi za stanovanje, osvetljenje, telefoniranje, pranje i peglanje već pristigli. Mozak, poprilično usporen, ipak negde pronalazi  čuvenu  rečenicu iz još čuvenijeg filma – „misliću o tome sutra...“

Ko da ostane imun na blagi osmeh Svetog Jovana Krstitelja? Slava, krila i okrilje. A do tada već ušima zuji, u glavi buči. Struk se za nekoliko nijansi promenio. Podočnjaci već vidljiviji no inače, prsti i šake otiču.

Eto  ga i Sveti Sava. Prosvetitelj naš. Učio ljude, da budu smerni, kao što je i sam bio. Prinosi mu se ponovo žrtva, reš pečena, lepi se za prste.  Slavimo tamo neke štatijaznam, a da zaobiđemo našeg učitelja. Nikako.

U Februaru se sećamo onih, kojih više nema. Najlepša pršuta, k’o duša meka pogača, najukusnija kuvana rakija – ama baš sve što je pokojnik voleo. On, naravno, ne okusi ništa ali zato, dok  ga se suzno sećamo, tešimo se hranom a na kraju, kad ga u večnom staništu ostavimo, žurimo kućama na ručak, valja se “da se nameni” jer su Zadušnice. 

E, a ko da  bude toliko bezobziran, pa da ne obeleži Kinesku Novu godinu kad su nam već, takoreći, komšije. Postoji i Indijanska. I Jevrejska. I ko zna koja još. Tu su i uskršnja i prvomajska slavlja,uranci, hajdučki sastanci. Pa i oni, ex jugoslovenski neradni dani, kad se nad raspaljenim ćumurom okretalo, rumenilo, mirisalo. “Što ja da prekidam, kad sam uvek bio jugonostalgičan. Ima da ispoštujem, to je bilo vreme, tad se živelo…”

Srce počne da pokazuje neposlušnost, već pri prvom usponu uz stepenice.  Konstatuje se nedostatak kondicije, pa se za kafanskim stolom uz meze i oznojene flaše, donosi odluka: - Od ponedeljka, stroga dijeta...

A  koji je  praznik u ponedeljak?

 

 

 

 

Izvor: Cemaforum





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs