Foto: Cemaforum/S. Vukajlović
„Ovo je zaista neizdrživa situacija: da vi radite, evo već ulazimo u treću godinu, da radite bez dinara, a pritom svakodnevno dobijate pretnje, ucene, pritiske.“
Ovim rečima je urednica čačanskog portala Epicentar press Milena Gavrilović za Zoomer opisala uslove u kojima njena redakcija danas radi. Pored finansijskih problema koji su ih doveli na ivicu egzistencije, novinari ovog portala se gotovo svakodnevno suočavaju sa pretnjama i uvredama, pritiscima preko posrednika i napadima na sajt.
Na sastancima u lokalnoj samoupravi je, kako ona objašnjava, javno rečeno da Epicentar press ni pod kojim uslovima ne sme da dobije novac.
Portal je osnovan 2017. godine, iz potrebe nekadašnjih novinara Televizije Čačak, da ponovo samostalno proizvode informativni sadržaj. Danas redakciju čine svega dve osobe, a opstanak zavisi od prihoda iz sopstvene produkcije, koji su, prema rečima Gavrilović, poslednjih godina značajno smanjeni.
U okviru Zoomerovog serijala „Nema glasa bez lokala“, sa Milenom Gavrilović razgovarali smo o tome kako je nastao Epicentar press, sa kakvim se političkim i finansijskim pritiscima suočava, zašto je sve teže privući mlade novinare i kakve promene lokalni mediji očekuju nakon pobede Studentske liste.
Kako je došlo do osnivanja portala?
Kolega i ja, koji radimo na portalu, bili smo dugogodišnji radnici Televizije Čačak. Čuvene Televizije Čačak, koja je bila poznata pogotovo za vreme petooktobarskih promena. Kada se Televizija Čačak zatvorila 2012. godine, kolega je otvorio produkciju. Pozvao nas je da radimo tamo jer smo ostali bez posla. Nastavili smo da radimo u toj video-produkciji i, naravno, bavimo se svim vrstama video i fotografskih formata. U jednom trenutku osetili smo potrebu da nastavimo da se bavimo informativom. Znate i sami, kad se jednom uđe u informativu i kad jednom počne raditi sa medijima, to je gore nego bilo kakva zavisnost.
Od 2012. godine radili smo uslužno za druge medije, kompletan produkcijski deo, produkciju videa i sve ostalo. Međutim, nedostajalo nam je da sami proizvodimo svoje vesti, kao što smo to radili dok smo bili na Televiziji Čačak. Samim tim, logično rešenje bilo je da otvorimo portal, kao možda najjeftiniju opciju, a i da budemo, naravno, onako kako treba, registrovani u svetu medija. Portal Epicentar press osnovali smo 2017. godine, krajem januara, početkom februara, i evo, do danas radimo.
Sa kojim problemima vam se građani najčešće obraćaju i koje teme su trenutno najvažnije za lokalnu zajednicu?
To su uglavnom problemi na lokalu, koji posebno dolaze do izražaja u manjim sredinama. To su komunalni, ekološki problemi. Međutim, u poslednje dve godine, otkako u Srbiji traje talas studentskih protesta i šireg društvenog nezadovoljstva, sve više su to problemi vezani za korupciju, politička i društvena dešavanja, različite nepravde, kao i zloupotrebe tokom funkcionerskih kampanja, što smo imali priliku da vidimo i tokom nedavnih izbora. To su teme koje pokrivamo, ali i problemi koji su prisutni širom Srbije.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočavate u radu?
S obzirom na to da se zaista trudimo da budemo nezavisni, najveći izazovi su finansije i različiti oblici finansijskih pritisaka, sa kojima se suočavaju svi lokalni mediji, ali i svi mediji koji nastoje da rade onako kako bi trebalo.
Kada su pre dve godine počeli protesti, nakon 1. novembra i tog stravičnog događaja, pada nadstrešnice, ali i ranije, tokom protesta zbog različitih ekoloških pitanja, poput iskopavanja litijuma, nama su polako, ali sigurno sva vrata bila zatvorena, pogotovo na lokalu. Odjednom smo prestali da dobijamo sredstva na lokalnim konkursima za finansiranje medija, a pojavila se i neka vrsta prećutne zabrane oglašivačima da se reklamiraju kod nas.
Tu je i produkcija. S obzirom na to da imamo zaista jaku produkciju u ovom delu Srbije, oni koji su ranije sarađivali sa nama, bilo kroz promotivne filmove ili korporativne sadržaje, odjednom su prestali da nas angažuju u meri u kojoj su to ranije činili, ukoliko su bili bliski sa lokalnom vlašću ili vladajućom strankom. Nisu nas više toliko zvali da snimamo događaje, za promotivne filmove ili da fotografišemo njihove proizvode. A mi se, naravno, finansiramo isključivo kroz sopstvenu produkciju.
Kada se tome doda gubitak prihoda od oglašavanja i PR tekstova, kao i produkcijskih poslova koji su nam uskraćeni, jasno je u kakvoj se finansijskoj situaciji nalazimo. Bukvalno smo na ivici egzistencije.
S obzirom na tešku finansijsku situaciju, koliko vam je teško da privučete nove novinare, posebno mlade?
Pa, kako ih uopšte privući? Ovde kod nas, na lokalu, vrlo je malo ljudi zainteresovanih da se bave novinarstvom onako kako smo mi navikli i kako smo nekada učili, s obzirom na to da smo i kolega i ja više od trideset godina u ovom poslu. Onog novinarstva koje je postojalo devedesetih godina, pa i početkom dvehiljaditih, više nema. Dolaskom društvenih mreža, modernizacijom i razvojem novih tehnologija sve se potpuno promenilo. Naravno, naša vrata su otvorena mladima koji žele da se bave novinarstvom, ali onog novinarstva kakvo bi trebalo da bude više nema. Mladi se uglavnom oslanjaju na vođenje Instagram i Facebook stranica i to posmatraju kao posao, pre svega kroz njegov komercijalni aspekt.
Ono što bi trebalo da postoji, kao što se i vi u Zoomeru uglavnom bavite, kao medij koji okuplja dosta mladih ljudi, jeste mogućnost da kroz projekte rade na sopstvenim temama. Međutim, mi takvih zainteresovanih mladih ljudi nemamo. Bilo ih je nekoliko, ali su uglavnom odlazili na studije u Beograd i tamo nastavljali svoj put. Ipak, iz toga se nisu razvile novinarske karijere. Sve je uglavnom ostajalo na nivou hobija.
Koliko ljudi trenutno radi u redakciji?
U redakciji nas je trenutno dvoje, kolega i ja, s tim što imamo i koleginicu koja povremeno radi sa nama. Trenutno je odsutna, a zadužena je i za fotografiju. Imamo i nekoliko stalnih saradnika. To su uglavnom ljudi koji su nekada sa nama radili na Televiziji Čačak, bilo kao snimatelji ili novinari. Dakle, reč je o ljudima srednjih godina, sa kojima sarađujemo još iz tog perioda. Novih ljudi i novih kapaciteta gotovo da nema, pa je sve ostalo na tom nivou.
Što se tiče podmlađivanja redakcije, tražili smo mlade ljude koji bi želeli da rade sa nama, čak i bez prethodnog znanja i iskustva. Bili smo spremni da ih naučimo da snimaju, fotografišu i montiraju. Međutim, oni kažu: „Da, da, hoćemo“, ali taj entuzijazam vrlo kratko traje. Tako da nas dvoje i dalje radimo ovde.
Koliko sarađujete sa drugim lokalnim medijima i kako ta saradnja izgleda u praksi?
Sarađujemo sa medijima koji imaju sličnu uređivačku politiku kao mi. U Čačku najviše sarađujemo sa Ozon pressom, kojem uglavnom pružamo podršku u produkcijskom delu. Zatim, tu je i Cemaforum, koji je više orijentisan na civilni sektor, istraživačke projekte i teme poput socijalnog preduzetništva. Njima takođe pružamo produkcijsku podršku, ali i medijski pratimo njihove aktivnosti.
Pored toga, sarađujemo sa Radio Slobodom iz Kraljeva i GM Infom iz Gornjeg Milanovca. To su uglavnom mediji sa kojima sarađujemo u ovom delu Srbije.
Pomenuli ste političke pritiske sa kojima se suočavate. Možete li da navedete konkretne primere i objasnite kako se oni odražavaju na vaš rad?
Suočavali smo se sa pretnjama preko posrednika, ali i direktnim pretnjama. Tu je i uskraćivanje svih vrsta finansiranja, odnosno zatvaranje svih mogućnosti da dođemo do sredstava. Čak je na nekim sastancima u lokalnoj samoupravi javno rečeno da Epicentar press ni pod kojim uslovima ne sme da dobije nijedan dinar.
Imali smo i posredne i neposredne pritiske i pretnje, kao i razne nepristojne ponude. Pitali su nas šta tražimo i da li imamo neku cenu za koju bismo pristali da prestanemo da pratimo proteste i sva ta dešavanja, što, naravno, ne dolazi u obzir. Radije ćemo se zatvoriti nego prestati da pratimo teme koje su od javnog interesa.
Pretnje su i dalje prisutne, kroz digitalne poruke i razne komentare. Nekoliko puta su nam oborili portal, zbog čega smo morali da preselimo sajt i promenimo njegovu celokupnu infrastrukturu. Nažalost, to je nešto na šta smo navikli. Posle dve godine gotovo svakodnevnih pretnji i uvreda, takva situacija nam je postala uobičajena. Ali, kao što smo mogli da vidimo, sa sličnim problemima suočavaju se i naše kolege širom Srbije.
Kakve promene očekujete nakon pobede Studentske liste, posebno kada je reč o položaju lokalnih i nezavisnih medija?
Očekujemo ono što bi trebalo da očekuju svi ljudi koji se bave bilo kojim poslom, ne samo medijima. Da možemo da radimo svoj posao onako kako treba, da nam javni interes, istina i profesionalno novinarstvo, uz poštovanje novinarskog kodeksa, budu na prvom mestu. Da odolevamo daljim pritiscima, ali se nadamo da ih u budućnosti neće biti u meri u kojoj ih je bilo do sada. Očekujemo i da svi koji obavljaju javne funkcije prihvate konstruktivnu kritiku, da je ne shvataju lično i da ona ne dovodi do sukoba kakve danas imamo priliku da vidimo na lokalu, ne samo u Čačku već i u mnogo manjim sredinama, gde ljudi bukvalno rade u ratnim uslovima. To, naravno, nije normalno stanje.
Očekujemo da možemo da radimo svoj posao i da od njega živimo. Da se razumemo, situacija za medije i novinare u Srbiji nikada nije bila sjajna, ni pre nekoliko decenija, ni pre pet godina, ni danas. Ipak, nadamo se da će oni koji rade profesionalno, imaju registrovane medije, plaćaju porez državi i iza kojih stoje rad i znanje imati priliku da zarade svoje plate i normalno obavljaju posao.
Ovo je zaista neizdrživa situacija: da vi radite, evo već ulazimo u treću godinu, da radite bez dinara, a pritom svakodnevno dobijate pretnje, ucene, pritiske. Ne verujem da bi iko iz drugog sektora uspeo da izdrži ovo što danas izdržavaju lokalni mediji, posebno oni u manjim sredinama.
Svi smo u istim problemima, u istom kotlu, što bi se reklo. O tome sam govorila i na Skupštini NUNS-a u Beogradu, a verovatno sam već i dosadna koliko to ponavljam. Niko zapravo ne zna kako je lokalnim medijima, pogotovo u malim sredinama. Čačak je još dovoljno veliki grad, ali postoje manja mesta u kojima radi samo jedan portal, sa svega jednim ili dvoje ljudi. To je zaista strašno. U Čačku postoje tri ili četiri medija, Ozon press je jak, pa se i manji mediji nekako međusobno podržavaju, ali u drugim sredinama situacija nije takva.
Znam da su mnogi novinari, iako na ivici egzistencije, gladni odlazili da prate proteste u manjim mestima širom Srbije. To je zaista stravično. Nadam se da će se to promeniti. (Milena Gavrilović)
Izvor: Zoomer.rs
