Više od 60 odsto mladih koji imaju 15 do 30 godina nema primanja, dve trećine živi kod roditelja, a sve je više onih koji ne rade posao za koji su se školovali; to su brojke zbog kojih neki mladi iz Srbije odlaze sa savetom „pamet u glavu, ranac na leđa“.
Za većinu mladih u Srbiji, obrazovanje odavno nije „sigurna karta“ za budućnost: svake godine sve je više onih koji, u srednjoj školi ili dok studiraju, tvrde da uopšte ne vide perspektivu u domovini. Više od 60 odsto mladića i devojaka koji imaju 15 do 30 godina nema nikakva primanja, dve trećine živi kod roditelja, a sve je više onih koji ne rade posao za koji su se školovali. To su podaci iz istraživanja Krovne organizacije mladih Srbije (KOMS), po kojem su mladi i u ovoj godini, kao i u prošloj, kao tri najveća problema u zemlji označili: nezaposlenost, postojeći sistem vrednosti i aktuelni obrazovni sistem. Da li su u razrušenom sistemu vrednosti – škola i obrazovanje sve manje na ceni?
Nije odlazak mladih iz Srbije fenomen današnjice. Svojevremeno je Srbijanka Turajlić, penzionisana profesorka Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, koja je krajem devedesetih godina prošlog veka bila član Narodnog pokreta „Otpor“ i dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ 2009. godine za doprinos pobedi demokratije u Srbiji, primetila da se većina njenih nekadašnjih studenata (koji su uglavnom „razvejani“ po belom svetu, jer ih iz tog sveta traže još i pre nego što okončaju studije) „ne bi vratila u Srbiju ni kada bi uspela da nađe pristojan i odlično plaćen posao“.
– Stalno pričamo o izvozu kadrova, a uvek smo ih izvozili. Možda ih sada odlazi malo više, ali taj procenat je teško i ustanoviti. Pouzdano znam da su 1986. godine, na jednom uskršnjem ručku u Kaliforniji, oko stola bila 52 elektroinženjera različitih generacija, a svi smo završili isti fakultet! Samo nas dvoje-troje bili smo gostujući, svi ostali živeli su u Americi. I danas je to, možda način, za širenje vidika i iskustava, razmenu informacija, jer ja ne vidim da Srbija ima manjak radne snage, zbog kojeg bismo želeli da se ljudi vrate. Oni su u belom svetu napravili domove, porodice, tamo im deca idu u školu, tamo su otpočeli pravi život, a ne ovde. U Srbiju vole samo da svrate, ali nemaju utisak da im je ona kuća bez koje ne mogu – primetila je Turajlić.
Tugovala je što su je studenti, pred kraj njenog mandata, često pitali za savet u koju bi stranku bilo najbolje da se učlane. Odgovarala im je, kaže, da su „veliki“ i da sami treba da odluče, „zato što u društvu u kome ne može da se bude ni portir u javnom preduzeću, ako nisi u vladajućoj stranci“ – nema deljenja lekcija.
Oni koji su iz Srbije otišli, poput Marine Radivojević, koja kao mašinski inženjer već 15-ak godina radi u jednoj velikoj nemačkoj fabrici automobila, smatraju da je problem Srbije što ljudi kao da ne žele da shvate da „nikakav novac ne pomaže kad su institucije razorene, a sistem vrednosti ne postoji“.
– U Srbiji se radna mesta, kao i kada sam otišla, dobijaju zahvaljujući partijskim knjižicama, a ne znanju, pa smo sada u čudnoj poziciji jurnjave za diplomama i partijskim knjižicama. Tek kada zapošljavanje postane ozbiljno, kada javna preduzeća budu prestala da služe za udomljavanje partijskih kadrova, prestaće i interes za kupovinom diploma. Danas i u Srbiji, u privatnoj firmi retko ko može da se zaposli bez ozbiljnog intervjua, testova, probnog rada. Kupljena diploma može, eventualno, da bude ulaznica da vas neko primi na intervju, ali ako nemate znanje, posle prve dve rečenice će vam se zahvaliti. Čovek mora da veruje da će se jednog dana desiti da i u javnom sektoru kvalifikacije, znanje i sposobnosti zaposlenih postanu prioritet. To više nije pitanje diplome. U svetu postoji ozbiljna pojava masovnih, otvorenih, onlajn kurseva, za koje se ne dobija sertifikat. Prijavite se kod poslodavca, predočite mu da imate završen „taj i taj kurs“, a on onda kaže: „Odlično, hajde sada da vidimo šta znaš!“ Nije diploma srž ove priče, već ono što neko ume da radi.
Demografska kriva u Srbiji opada progresivno, a ne računa se samo sadašnji gubitak zbog iseljavanja, nego i gubitak buduće dece koja neće biti rođena u Srbiji. Većini onih koji su daleko od Srbije ne nedostaje zemlja onakva kakvu su ostavili bez, kako im se čini, budućnosti, jasnih granica, ideja, zemlja u kojoj odlučuju oni bez kojih bi se moglo u jednoj pristojnoj i uređenoj sredini.
Izvor: Krug.rs
