Foto: Cemaforum
Jedan od povoda proteste profesora i nastavnika u Čačku je napad na veroučitelja Đorđa Matijevića i njegovu porodicu koji još uvek nije rasvetljen. Obraćanje veroučitelja Đorđa Matijevića prenosimo u celosti:
„Kako izgovoriti reči okamnjenjene i okovane, nakon mesec dana ćutanja? Da li ih je moguće odlediti i oživeti? I, ima li smisla izreći ih svetu koji tavori u zavetu ropske tišine?
Možda će reč opet biti LOGOS kad botovi utihnu. Možda će reč opet svedočiti istinu kada bude privilegija časnih i mudroljubivih ljudi. Može se smatrati sretnim onaj koga je „ubila prejaka reč“, jer bolje je i to nego da nas smrvi učmalo ćutanje.
U igrokaz laži bio sam uvučen još pre dva meseca. Lažni mediji za koje pišu ljudi sa sumnjivim diplomama i zvanjima, negdašnji moji poznanici, koje sam ponekad i nevešto i neoprezno nazivao prijateljima u svojim skudoumnim tekstovima nazivalu su me vođom tobožnje opozicije, „tvrdog jezgra“ koje je spremno da poruši njihovo bogomdano pravo da vladaju. Čak su mi najdobronamernije pojašnjavali da je to tako moralo biti, da sam zajedno sa svojim kolegama određen da budem TARGETIRAN zarad opšteg dobra zajednice, te da sam mogao proći gore, pa shodno tome bi trebalo da budem i zahvalan i da „ljubim ruku što me lema.“ Slabo stojim sa neologizmima, nisam uvideo zloslutnu jačinu pojma TARGETIRAN, pa sam to shvatio kao deo dnevno-političkog palanačkog folkolora. Koliko sam bio lakom pokazalo se nakon mesec dana, kada su maskirani karađozi upali u moje dvorište, divljali, pretili meni i maltretirali moju suprugu sa trogodišnjim detetom u naručju, želeći da od „gajbe sigurne“ načine „prokletu avliju“. Verujem da je to njihov princip, oproban recept koji pod plaštom straha onemi usta žrtava, ali su ipak ovaj put nabasali na moju suprugu u kojoj se, kao i kod svih njenih saplemenika, čitav život bore „čovek i Hercegovac“. Ta usta su i „zvono koje ječi i kimval koji zveči“, pa je nepočinstvo niščih ostalo zabeleženo u službenim beleškama naše, narodne milicije.
Medijima sam od prvog dana dao do znanja da o slučaju ne želim da govorim javno, kako to ne bi smetalo nepristrasnoj i slobodnoj istrazi. I, zato sam ćutao. I institucije su ćutale. I ta htonska bića naše neo-mitologije, Botovi, i oni su zaćutali… Ali, osokoljeni ćutanjem onih koji bi trebalo da su najglasniji u traganju za pravdom, iz Bezdanja su počeli nanovo da se javljaju. Sada me u svojim komentarima nazivaju pionom vladajuće stranke koji prodaje svoje kolege „za kajmaka kašiku“, kukavicom koji je svojom ostavkom svoju muku prebacio na drugoga, ma ko taj drugi bio… Malo toga znam, ali jedno znam zasigurno – kojim god vas zvanjem oni zakite, barem znate da niste TO. Ja, doduše, sebe nikada nisam smatrao za naročito hrabrog čoveka. Ali, ipak ne ide mi u glavu kako to ja ovako ništavan, skudouman i kukavan svaki dan prolazim ulicama grada, „lupam u doboš“ kako oni to nazivaju, a oni koji imaju vlast i moć ne mogu se videti na svetlosti dana.
Svim kvazimedijima se obraćam najdobronamernije. Ja svaki dan po vazdan visim po ulicama i trgovima i znate gde možete da me nađete, pa da vam pojasnim koja me je stranka zaposlila, koji mi je vladika dao blagoslov da radim, kakav sam to fakultet završio i gde. Ali, vi birate da iz mračnih sinedriona, kao fariseji laži kreirate istinu koja odgovara vašim nalogodavcima, koji vam pred noge kao psima bacaju šaku srebrenjaka kao cenu za moje dostojanstvo. Neka mi Bog da da više nikad ne sretnem nikog iz vladajuće stranke sa kojim sam imao nesreću da se sretnem u poslednjih dva meseca. Dao Bog meni, ali i njima, pa makar oni bili i moja tašta, jetrva ili bratučedo, gradonačelnik ili poverenik.
Ja sam četiri mesečeve mene oćutao, da bi institucije gromovile. Ali, one su ćutale revnosnije od mene. Pa, i kad bi prozborile, bolje da nisu nit mramorile nit govorile. Sad sam ja odlučio da govorim, kako bi i one sa mnom progovorile. A, imaju šta da kažu. I te kako! Samo je pitanje volje. Samo je pitanje da li HOĆEJU, ili pak, NEĆEJU…“
Izvor: Cemaforum.rs
