GRAĐANI REPORTERI: Moć i nemoć

Img Foto: Cemaforum.rs

Prenosimo tekst koji je naš sugrađanin, Velimir Mitrović, dostavio našoj redakciji.

Sedim sam na Kablaru, na vidikovcu na 885 mnv na drvenoj  platformi, koju je neko postavio da bi se posetioci osećali komfornije i bezbednije? Gledam u pravcu odakle blago plavetnilo nagoveštava izlazak sunca. Iza mene TV repetitor povezan na elektronapajanje izolovanim  kablom okačenim o drveće, na jednom mestu leži nezaštićen, bez upozorenja, na zemlji na stazi preko koje se kreću posetioci, pored je takođe ogoljena traka za uzemljenje! Pored staze metalna zaštitna ograda sa suprotne strane od litice (čemu ona služi?).

Naviru mi sećanja iz ranog  detinjstva (1965), pre nego što je urbani čovek počeo da se meša u poslove prirode na ovom mestu. Tada se  na steni nalazila samo, privremeo postavljena, mala kućica sa antenom za prijem prvog TV programa  JRT. Kasnije je postavljen repetitor na većoj nadmorskoj visini, na zaravni koja je par stotina metara udaljena od vrha Ovčara. Nas decu doveli stariji da gledamo stogodišnju poplavu Zapadne Morave. U Ovčar Banji vide se samo gornji spratovi zgrada kao da plove u mutnoj vodi. To je bio moj prvi pogled sa kote 885.

Posle toga smo mi deca tu dolazili svakodnevno. Čuvali smo ovce, palili logorske vatre za Prvi maj, Đurđevdan, na kosi ispod smo ocrtali u travi igralište za mali fudbal, igrali klisa i maške, piljaka, žmurke... Kasnije su se izlasci proredili, ali uvek kada ovde dođem pobudi se neka struja u meni, napuni mi baterije i otvori mi neki novi vidik. Ovde nikad nije dosadno i nikad nije isto. Ne znam da li je lepše kada sam sâm, ili u društvu. Poseban je osećaj kada se ovde sretnem sa nekim poznanikom koji je došao iz Beograda, Novog Sada, Kraljeva,... a pre toga nije znao da je ovo moje rodno selo. Tada se ispričamo i pravim se važan, kao da sam lično napravio vidikovac.

Vetar je jutros oštar, severno istočni, kroz grane i lišće svira, pluća mi umiva, lice brije, a kosu češlja. Ispod osvetljeni: Ovčar Banja, Čačak, malo istočnije Kraljevo, okolo aure od Gornjeg Milanovca, Valjeva, Beograda, na zapadu aure od Požege i Užica, iznad zvezde. Plavetnilo jača i ptice su uzbuđene, bude se boje (plava, zelena, crvena...). Napokon, izvire sunce, ustadoh s poštovanjem, gledam ga sebično kao da samo za mene sija, ptice ućutaše, nestade aura, vetar omekša, svetla se gase, odoše zvezde, nastade dan.

Sedoh ponovo i kažem u sebi: hvala, a sad idi sunce, sijaj drugima. Ispod meandri, litice, selo. Okolo planine, moćno. Rabren ih je sve označio na samom vrhu. Vidikovac je to, Kablar je to, moj Kablar, Kablar svih nas, Kablar naših predaka, naše dece, unuka. Mali je, ali nikome nije tesan i svima je prelep: pticama, zmijama, lisicama, Smilju, Kovilju, Divizmi, Grabu, Hrastu, vetru, suncu, svima.

Svima osim onima koji misle: da su moćni i da imaju pravo da ovu prirodnu harmoniju ruše, da je ovo mesto gde svoju moć nama treba da pokažu, gde sebi spomenik za života treba da podignu, gde narodne pare treba da operu.

Pitam se. Da li je moguće, da postoje ljudi koji smeju u ovo da diraju? Da li je moguće da postoje ljudi koji ovde tešku mehanizaciju smeju da izvezu? Da li je moguće da postoje ljudi da danas kada milion, za narod prečih poslova imaju, smeju nekoga da nateraju da nad ovom provalijom konzole postavljaju? Da li je moguće da postoje ljudi koji će učiniti da ovu lepotu, ovakvu u kakvoj sada uživam, niko više nikada neće videti?

Postoje, postoje! To su isti oni koji samo u digitalni svet i veštačku inteligenciju veruju! To su oni koji deci ne daju da svojim prstićima testo umese. To su oni koji nam prirodnu inteligenciju vređaju i sa ovih prostora u neki tuđi svet teraju. Liče mi na Androide u ljudskom telu, a i govor im je nekako izveštačen – veštačka  itneligencija – izveštačen govor.

A ko će u tome da uživa? Stvorila se u gradovima moda da onaj koji se  nije „fotkao“ u kafiću ili na gondoli na Zlatiboru ili na „Kopišu“, a uskoro na vidikovcu ka „Kabišu“, da taj nije „kul“. To će biti oni koji će dolaziti, ne da ovde i odavde nešto vide, nego da ovde budu viđeni i „fotkani“ i u nekom „fensi“ kafiću, neko će ga već ovde negde udenuti, ostave po neki dinar. Oni koji su do sada dolazili neće više od njih moći da priđu Kablaru – biće nagrđen i zagrađen.

Gospode pomozi da moćnici dobiju neku drugu snagu i odustanu od ove opasne ideje dok nije kasno. Bolje da u ovo teško vreme, rade ono što im je dužnost na korist narodu koji im je vlast poverio, a da nâs koji nismo zaludni i dokoni i nismo svađalice da se s njima prepucavamo i nadmudrujemo, oslobode ove more. Bićemo im do vrha Kablara zahvalni, jer smo svesni da im neće biti lako da obuzdaju sujetu, priznaju grešku i povuku odluku. Ako stvarno zasluže, setiće se neko da im podigne spomenik.

Autor: Velimir Mitrović

Izvor: Cemaforum.rs





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs