BLOG: Lažnjače - 3. april 1999.

Img Foto: Pixabay

Oprostite mi vi nebeski svici, vi dragulji prekrasnih vedrih noći, ali ni vas više ne želim da vidim na nebu iznad moje zemlje. Nekada sam satima poleđuške ležala na mirisnoj travi pogleda ustremljenog  ka beskrajnom prostranstvu i čekala da upalite svoje treperave fenjere, pokušavala da saznam koliko vas ima, a danas? Danas zazirem i od vas, nedužnih tvorevina svemira. Znam da mojoj Srbiji kao ni celoj zemaljskoj kugli vi ništa loše ne želite. Ne ljutite se na mene što rekoh da ne želim više da vas vidim iznad moje Srbije. Za taj strah niste krive vi nebeske lepotice, a nisam ni ja. Krivi su oni koji imitiraju Boga, koji prave i vaše imitacije, koji žele da razore čovečanstvo.

Te vaše kopije imaju blještavu, ali lažnu svetlost, trepere  poput vas svemirskih lepotica, upletene su u vaša sazvežđa, ali nisu kao vi. One su zle. One su putokaz metalnim orlušinama koje u pazuhu svojih krila nose smrt i razaranje i seju ih nad malom balkanskom zemljom. Njih nije stvorio Bog kao vas, njih je stvorio čovek velikog, ali pomračenog uma. Imaju čudna imena: avaksi, bespilotne letilice, sateliti.

Ma koliko te nove čudotvorne tvorevine na nebeskom svodu ličile na zvezde, za svega nekoliko dana od kako bombarderi ruše tvorevine ruku mojih predaka, uspela sam da razotkrijem njihov lažni sjaj. Same se odaju čudnim pokretima i treperenjima. U meni se razvilo neko novo čulo, pa svake večeri dok otkrivam u kom sazvežđu su se skrile, već sam mogla da znam koji će od mojih gradova te noći biti meta. Uporno sam ih posmatrala dugo, do iznemoglosti, streljajući ih očima. Nadala sam se da će bar jedna strela da ih uništi i da ću tako uspeti da spasim bar jedan grad, bar jedan deo moje domovine.

Tako je bilo i trećeg aprila. Dve prevarantkinje su se nadvile nad moj Čačak, a treća nad Kraljevo. Dugo sam ih posmatrala. U tom su mi se pridružili i ostali članovi porodice. Kada smo dedi objasnili ulogu tih svetlećih objekata, kroz psovku je počeo da ređa sve svece počev od Svetog Petra i Pavla, pa redom. Pitao je: „Aman, đeco, zar naša vojska ne može da sruši tu lažnjaču?“ Nasmejali smo se jer smo shvatili da deda očigledno nije u toku sa napretkom tehnike u svetu.

Svi smo na okupu. Večera je u toku. Ćutke gutamo zalogaje koji teško klize niz ždrelo, jer opet je vazdušna opasnost i očekivali smo da će Čačak ponovo biti na udaru. Usred večere deda baci kašiku i viknu: „Boga mu, sad ću d'idem da je gađam iz puške!“ U početku smo svi gledali u njega pomalo zbunjeno, a onda je odjeknuo gromoglasan smeh kao nekada, srećnih dana kada smo se okupljali u selu tokom vikenda. Shvatili smo da misli na bespilotnu letilicu koja je udaljena od zemlje desetak kilometara, a domet dedine puške je svega stotinak metara. Smeh je lepršao po sobi, ali deda se nije smejao, a naše kikotanje je odgovorio rečima: „Šta se cerekate? Ja ne mogu to da gledam na mome nebu.“

Logično je da je apsurdnost dedinih reči u prvom trenutku izazvao smeh, ali kasnije sam shvatila da je i on bio svestan da ne može običnom lovačkom puškom dopreti do cilja, ali te reči su bile proizvod njegovog očaja. U njemu je provrela osvetnička i slobodarska krv predaka, zavapila je želja da spasi decu, dom, zemlju, da sačuva komadić svoga neba.

Nisam se prevarila u svom predosećanju. Te noći su se po treći put obrušili na našu „Slobodu“. Dok su granate razarale utrobu te fabrike stajala sam ispred dedine kuće i posmatrala kako se plamen diže nebu pod oblake. Te noći je srušena hraniteljka većine mojih sugrađana. Te noći su mnogi moji Čačani ostali bez krova nad glavom. Te noći je jedna nesrećna starica letela u komadićima zajedno sa svojom kućom.

Jedino pitanje koje je lepršalo mojim mislima bilo je. „Zašto? Zašto se sve ovo događa? Zašto nam kradu deliće ovog kratkovekog bitisanja.“ Odgovora nema. Umor me slama i ja tonem u san sa molitvom na usnama da ovo ludilo stane.

Dragana Krnetić (Matović)





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs