FELJTON / Ništa o nama bez nas: Slađana Jevtović – snaga srca i duše (7)

Img Foto: CEMA - Luka K.

Kada u Mojsinju, selu blizu Čačka bilo kome zatreba savet ili pomoć oko upotrebe računara, oko zakazivanja pregleda, elektronskog naručivanja dokumentacije - tu je Slađana Jevtović. Ona je od rođenja osoba sa invaliditetom koja se i u seoskoj sredini izborila da je meštani smatraju potpuno ravnopravnom.

Suočavanje sa problemom je uvek teško, a posebno kada nam taj problem, na neki način, odredi dalji tok života. Osobe sa invaliditetom najčešće u procesu školovanja postaju svesne svih problema i tada različitost, ma koliko mala bila, dolazi do izražaja.

Slađana Jevtović, prisećajući se svojih školskih dana navodi da je jako bolan trenutak bio njen susret sa učiteljičinim rečima:

- Ti ne možeš da igraš folklor. Te reči su mi ostale urezane u duši. Imala sam jako lepo detinjstvo, roditelji i rodbina me nisu odvajali, nisam ni osećala tu različitost, do tog trenutka. Tada sam se povukla u sebe.

U Ekonomskoj školi u Čačku Slađa je nastavila svoje školovanje u, kako kaže, ''predivnom okruženju''. Profesori su je smatrali jako odgovornom, a često je bila i velika podrška svojim drugarima. Nažalost, dobri rezultati u školi, odgovornost prema radnim zadacima nisu bili dovoljan uslov da dobije radnu knjižicu. Više od 10 godina je na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje i niko joj nikada nije ponudio bilo kakav posao. Čak ni zakonska obaveza poslodavaca da zaposle osobu sa invaliditetom nije doprinela da se promeni njen status. Za svakog mladog čoveka to su godine očaja, beznađa, bezperspektivnosti... Za osobu sa invalidetom, sve navedeno, plus socijalna isključenost, usamljenost...

- Onda se desila velika prekretnica u mom životu kada sam upoznala Miru Stanojević iz Udruženja distrofičara Čačka. Ona me je pozvala da upoznam ljude slične sebi, da se družim i vremenom sam se zaposlila kod njih. Tu sam odradila svoj pripravnički staž. Išla sam na kurseve za računare i učestvovala na radionicama, osposobili su me da mogu mnogo toga sama da uradim. Zapravo, moj život je dobio novi smisao.

Inače, misija Udruženja distrofičara Čačka je upravo to, da u najtežim trenucima, budu uz svoje članove. Da ih pozovu, pitaju kako si, treba li im pomoć. Posebno su pružali ogromnu podršku u toku pandemije korona virusa. Dostavljali su humanitarne pakete i drugu materijalnu pomoć, ali je mnogo važnija bila pažnja i iskrena briga za ljude oko sebe.

- Nedostaje mi da odem u udruženje češće, nedostaju mi prijatelji. Ne znam kako da se ponašam, u grču sam - da li nekome pružiti ruku, da li se pozdraviti ili ne, ne umem da se snađem u ovoj situaciji, opisuje nam Slađa svoje ''muke sa koronom''.

Problem sa pandemijom koronavirusa najviše se odrazio upravo na osobe sa invaliditetom. Izolovanost, nesigurnost i strah su doveli čak i do nesuglasica sa okolinom, posebno u ruralnim sredinama, gde su, kako kaže Slađana, ''ljudi navikli da ulaze bez kucanja”. Ona ističe da joj je i u ovoj situaciji Udruženje pomoglo da razreši svoje nedoumice i to uz pomoć lekara koji su im detaljno pojasnili celu epidemiološku situaciju.

Čačansko selo Mojsinje, u kome Slađana Jevtović živi, je mala sredina ''koja ima dušu'' jer, bez obzira na naše različitosti, svi su dobrodošli. Uz zadovoljni osmeh to nam potvrđuje naša sagovornica:

- Meštani su me prihvatili kao svoju, često i ne primete moj hendikep, tek kada ih zamolim da mi pruže ruku da se popenjem uz stepenice shvate da imam problem. Ali ja se trudim da sve što mogu uradim sama, bez ičije pomoći. Tako se osećam zadovoljnije, kaže Slađana.

I dok nema zamerki na svoje malo selo, drugačija je situacija kada je grad Čačak u pitanju. Njene zamerke se, pre svega, odnose na arhitektonske barijere kojih ima mnogo.

- Razumem da stare zgrade nemaju rampe, ali šta je sa svim novim koje se grade? Na ulazima u Opštinu, Centar za socijalni rad i neke druge ustanove postoje rampe, ali su tako visoke da osoba u kolicima bez nečije pomoći ne može sama da uđe. Sasvim je sigurno da nisu konsultovali nekoga od nas kada su to pravili, već su se samo trudili da ispoštuju zakon pa kako nam bude. Imam utisak da smo, pre svega za lokalnu vlast, i dalje nevidljivi, sa žaljenjem priča Slađana.

Kada su u pitanju mediji naša sagovornica poručuje da budu otvoreniji, da posmatraju ljude kada idu ulicom, da se potrude da upoznaju osobe sa invaliditetom.

- Svaka osoba ti donese nešto u životu, neko dobro, neko loše, ali vas molim da budete otvorenijih očiju, otvorenijeg duha. Da se osvrnete oko sebe, da primetite da ima drugih kojima treba pomoć. Ako ništa drugo pomozite da bar jedan stepenik preskočimo. Upravo ovakve priče su nam neophodne. Da se čuje da je, na primer, tamo ispred neke pošte potreban gelender da nekako i mi stignemo do šaltera. Verovatno će neko reći da su to sitnice, ali nama mnogo znače. Moramo da se menjamo. Evo ja ću se potruditi da inicijativa za te promene krene od mene. Radiću to srcem, više zbog drugih ljudi nego zbog sebe.

 

Podkast u kome je gost Slađana Jevtović možete pogledati OVDE.

 

Izvor: Cemaforum.rs

 





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs