Feljton / Ništa o nama bez nas: Isidora Kojanović - devojka sa osmehom (6)

Img Foto: CEMA / Luka K.

U ovim teškim vremenima, malo je ljudi koji samom svojom pojavom, pozitivnom energijom i životnim stavom vrate osmeh na lice svakoj osobi u čijem se društvu nađu. Isidora Kojanović, strastveni zaljubljenik u knjige, sport i druženje, pleni svojim osmehom. Zaposlena je u Turističkoj organizaciji Čačak i kako kaže ‘’samouki je poliglota’’ jer jezike obožava. Osnovnu i srednju školu je završila u redovnoj nastavi sa manje izostanaka od većine njenih drugara. Tako se borila da, bez privilegija, bude jedna od njih.

- Od prvog dana svog života sam osoba sa invaliditetom. Najranije detinjstvo mi je prošlo na vežbama i lečenjima širom sveta, uključujući i Sibir. Ali, ja se toga ne sećam kao nečeg lošeg. Naprotiv, sećam se moje divne doktorke Valentine, mojih drugara iz Rusije: Saške, Ženje, Ksjuše… Sećam se da sam tamo naučila ruski jezik koji i danas govorim. Međutim, moje prvo suočavanje sa mojom različitošću je bilo u prvom razredu osnovne škole. Deci je sve što je drugačije čudno samo po sebi, pa sam tako bila i ja. Stotine pitanja svakoga dana, zašto ne mogu da trčim, igram lastiša, radim fizičko, dohvatim gumicu kada mi padne… Da, bilo je bolnih trenutaka, ali njihova pažnja i pomoć koju si mi pružali brzo mi je vraćala osmeh na lice. Ti divni mali ljudi su ubrzo naučili da mi pruže pomoć i kada im ne tražim i zato sam im zahvalna celog života.

Smireno, bez patetike, i uz osmeh koji je njen zaštitni znak Isidora nastavlja svoju priču:

- Odrastanjem sam naučila da napravim jasnu granicu između onoga što mogu ili ne mogu i da u skladu sa tim živim. Čak i tamo gde sam nemoćna pokušavam da nađem alternativna rešenja. Na primer, ja nikada neću potrčati kao zdrava osoba, ali sam učestvovala na  Beogradskom maratonu i izvozila u invalidskim kolicima 9 km u trci za osobe sa invaliditetom. I tako mi se ostvarila jedna od najvećih želja. Dakle, sve želje su ostvarive ako dovoljno srcem verujete u to što želite.

Porodica nas usmerava kojim ćemo pravcem u životu krenuti. Isidora ističe da veliku zahvalnost  duguje svojoj porodici jer su je od  samog početka naučili da na svoj invaliditet gleda kao na potpuno normalnu stvar.

- Moja porodica je stavila znak jednakosti između mog zdravog rođenog brata i mene. Hvala im na tome, jer da toga nije bilo ja verujem da ne bi bilo ni mog redovnog obrazovanja, ni mene ovakve kakva sam danas. Na početku naših života smo svi jednaki, jer smo rođeni pod istim nebom, a u nastavku će nas izdvojiti naši kvaliteti, pre svega, odnos prema životu i ljudima. To je ono što me je porodica naučila.

Bez obzira na sav optimizam koji oko sebe širi, na lepšu stranu života kojoj je uvek okrenuta, Isidora kaže da, ipak, ne smemo zatvarati oči pred problemima sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Čak i kada o tim problemima javno govore, njen je utisak da ih malo ljudi čuje.

- Kao i sve zdrave osobe i mi imamo potrebu da odemo na koncert, književno veče, pozorište, ili na utakmicu mog omiljenog kluba, Partizana da naglasim… Ali zbog arhitektonskih barijera većina ovih mesta su nam nedostupna. Ja u kolicima mogu da uđem u samo dva kafića u Čačku. Ni jedna letnja bašta na Gradskom šetalištu nema rampu za kolica. Ni jedna! To nisu investicije koja zahtevaju veliki novac, to je samo apsolutna nezainteresovanost za naš problem.

Isidora je više od 10 godina zaposlena u Turističkoj organizaciji grada Čačka. Na naše pitanje kako su je prihvatile kolege i  da li se oseća ravnopravno sa njima, prvi put je zaćutala, a onda sa dubokim uzdahom odgovara:

- Ja njih sve volim i ne mogu ništa da im zamerim. Oni su prihvatili moju invalidnost i svi su spremni, u svakom trenutku, da mi pomognu u onome što fizički ne mogu da uradim. Zbog toga sam im beskrajno zahvalna. Ali, s druge strane, nisu prihvatili činjenicu da mnoge radne zadatke mogu da obavim isto tako kvalitetno kao što to oni čine. Da, možda malo sporije, ali sa istim konačnim rezultatom. Trebalo mi je više od sedam godina da čujem jednu koleginicu koja je rekla: ‘’Ne znam to, pitajte Isidoru, ona zna’’. Mislim da mi je to bio najsrećniji trenutak na poslu.

Isidora ističe da često neke stvari koje zdravim ljudima predstavljaju sitnice, za osobe sa invaliditeom mogu biti nepremostive planine. Navodi primer u svojoj firmi gde, kako kaže ‘’već sedam godina moli da joj se postavi jedan gelender’’ kako bi savladala više od 15 stepenika do svog radnog mesta koje su joj ‘’noćna mora’’. Ako pored nje nije neko dovoljno fizički jak da joj u tome pomogne ona ih nikako ne bi mogla savladati. Čak i u takvoj situaciji strahuje da bi se mogli povrediti i ona i njeni pratioci.

Govoreći o periodu izolacije zbog koronavirusa, Isidora navodi da je i taj jako težak period uspela da prebrodi uz online druženje sa piscima i kroz svakodnevnu komunikaciju sa drugim ljubiteljima knjiga. Korona kao globalna pandemija utiče na ceo svet ali najveći problem, po Isidorinim rečima, su mediji koji iznose konfuzne informacije:

- Svi, apsolutno svi, i zdravi, i bolesni, i osobe sa invaliditetom, cela svetska populacija je postala statistički podatak. Jedino šta mi možemo da uradimo možemo da se bavimo ovakvim pričama, da kažemo da nas ima i u ovom trenutku. Nama je jako teško, nismo statistika, nismo procenat, nismo broj ljudi koji su na respiratoru, nismo broj novozaraženih... Naši problemi su u ovom teškom periodu mnogo veći.  Osobe sa invaliditetom su jako usamljene. Ima mojih prijatelja koji dve godine nisu izašli iz kuće. Njima nedostaje topla ljudska reč, malo pažnje, a najviše od svega zagrljaj! Molim vaše kolege da, kada objave sve te statističke podatke, posvete malo vremena i konkretnim ljudima i njihovim pričama.

Analizirajući ljude oko sebe Isidora ističe jedan paradoks. A to je da ima više pozitivne energije u osobama sa invaliditetom nego u zdravim ljudima:

- Zbog čega je zdrava osoba toliko negativna? Zbog čega se ne smeje? Jesi li zdrav, u smislu fizički zdrav? Jesi hvala Bogu… Pa gde ti je osmeh? Onda oni mene mene pitaju a zbog čega se ja smejem? Zbog toga što ja u životu vidim boje. Kad naučiš da vidiš život u bojama, u plavoj, u žutoj, u ljubičastoj…, a ne samo u crnoj ili sivoj tada ćeš početi da se smeješ.

Uz nadu da će uskoro pandemija postati ružna prošlost, Isidora poziva sve osobe sa invaliditetom da kažu glasno i jasno šta im je potrebno, šta im smeta, da zatraže pomoć kada im je potrebna:

- Ko bolje zna koje su naše potrebe od nas samih? Kada kažeš, možda će te neko čuti, ako ćutiš neće ti niko pokucati na vrata da te pita kako si. Pokaži svoje kvalitete, neka svi zaneme pred tvojom lepotom i dobrotom. Tako ćemo na najbolji način celom svetu poslati poruku: PRIMITE ME ZA ČOVEKA!  

 

Podkast u kome je gost Isidora Kojanović možete pogledati OVDE.

 

Izvor: Cemaforum.rs

 





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs