FELJTON/ Ništa o nama bez nas: Udruženje Jefimija - dijagnoza nije prognoza (5)

Img Foto: CEMA / Luka K.

Pre dvadeset godina u Užicu je osnovano Savetovalište za žene obolele od raka dojke ''Jefimija''. Na početku rada ovog Udruženja rak dojke je bio tabu tema, nevidljiva bolest a često i ''sramota'' za žene. Posledica toga je bila kasno otkrivena bolest i veliki procenat smrtnosti. Danas je rak dojke tema o kojoj se govori sa sve manje predrasuda, a veliki doprinos tome dale su užičke aktivistkinje Milesa Tanasijević i Nada Simeunović, koje su i same prošle težak put do izlečenja.

Savetovalište "Jefimija " je osnovano 1. aprila, 2000. godine kao zdravstveni program NVO ''Ženski centar Užice''. Njihov humani motiv za rad bila je psihološka podrška obolelim ženama i olakšanje prolaska kroz proces lečenja. U ovom Udruženju smatraju da se podizanjem samopoštovanja i samopouzdanja žena, kroz psihološke radionice, poboljšava i kvalitet njihovog života. Praksa Savetovališta ''Jefimija'' je jedinstvena u Srbiji jer pruža podršku ženama od momenta dijagnostikovanja bolesti do kompletnog postoperativnog toka i i procesa lečenja.

                   Tim Udruženja "Jefimija" na dodeli nagrade grada Užica za rezultate u radu

Milesa Tanasijević je članica iskustvenog tima koja, kako kaže, nije imala ovakvu vrstu podrške kada je i sama prolazila kroz težak period lečenja. Nije je imala jer, jednostavno, nije ni postojala. Sada, uz pomoć iskustvenog tima, pomoć i podrška počinju već u Opštoj bolnici Užice gde se karcinom dojke dijagnostifikuje. Kao oblik podrške praktikuju se psihološke radionice, individualni kontakti ili otvoreni telefoni.


Posvećenost svakoj ženi je ista, bez obzira na starosnu dob, obrazovanje, geografsku sredinu... Svakoj ženi se posvetimo sa istom pažnjom, naravno vodeći računa o individualnim potrebama,
kaže Milesa i dodaje: Kada žena dobije dijagnozu ona je u stanju takvog šoka da ne zna kuda dalje. Da li je to kraj njenog života, kraj sveta? Ja tada dođem kod njih i kažem im: Ja sam jedna od vas! Prošla sam taj trnovit put koji vas očekuje i evo me tu pored vas!

Žene su u startu najčešće okupirane pitanjima kao šta su kako ću bez dojke, bez kose... Dakle, fokus im je na fizičkom izgledu i indikacijama vezanim za bolest. Članice tima im upravo predlažu suprotno, da fokus bude premešten na njihovo ozdravljenje, da misli budu pozitivne jer one oblikuju naš život. Sa ovakvom iskustvenom, psihološkom i moralnom podrškom nema te žene koja se ne može povratiti iz svega toga, samo je neophodna njena snažna volja – poručuju iz tima ''Jefimija''.

Još jedna članica iskustvenog tima, Nada Simeunović, svoju podršku bazira na ličnom iskustvu.

Pre dvadeset godina, kada sam se i sama suočila sa ovom bolešću, ono što mi je najviše nedostajalo su prave informacije. Kada je otvoreno savetovalište dobila sam jedno pismo sa važnim informacijama koje su se odnosile na moju bolest. To je bila moja svetlost u tunelu jer sam na svako pitanje i svaku moju dilemu mogla da nađem odgovor. Koliko je to važno reći ću vam na ovom primeru. Da mi je neko odmah posle operacije pokazao kako da radim vežbe, moja leva ruka bi danas bila u mnogo boljem stanju. Nažalost, tada nije bilo ovog tima, ali danas mi u taj oblik rehabilitacije upućujemo žene već prvog dana posle operacije, pa su i rezultati mnogo bolji, kaže Nada.

Oporavak žena kod kojih je dijagnostikovan rak dojke ne može se posmatrati van konteksta njenog položaja u društvu. Iako je ostvaren značajan napredak u emancipaciji žena, ostalo je još mnogo prostora gde se žena nalazi u podređenom, ugroženom pa i u potpuno nehumanom položaju.

Korisni saveti: Prvo promenite sebe, da bi se drugi menjali prema vama. Nije život ono što nam se dogodi već način na koji sve to posmatramo.  Život je lep ako se živeti zna. Dijagnoza nije prognoza.

Patrijarhalna društva i dalje pokušavaju da ostvare večitu težnju da žena ostane zarobljena u privatnoj sferi, vezana za kuću i decu, da “služi” mužu i porodici, da se žrtvuje, da bude neprimetna i sebe drži na dnu lestvice u svom sistemu vrednosti. Osnovni zadatak je da se taj model vrednovanja promeni i da žena sebe postavi na vrh vrednosnog stuba. Da upozna sebe, svoje želje, slabosti... i da sve to prihvati i zavoli.

- Priznajem, za mene je to bio strašan trenutak kada sam spoznala da ja nemam ljubavi za sebe, da nisam čak ni svesna svog postojanja. Danima sam plakala, ali sam kroz vežbe u psihološkim radionicama naučila da prihvatim i zavolim sebe. Od tada se promenio moj svet i mnogi pređašnji stavovi o životu i njegovim vrednostima, kaže Nada Simeunović.

Kao što je svetska pandemija izazvana virusom Kovid 19 ostavila posledice u mnogim sferama života, tako je uticala i na redovne aktivnosti Udruženja ''Jefimija''. Najveći problem je kako u ovim uslovima uspostaviti direktne kontakte koji su, kao jedan od modela podrške, izuzetno važni. Milesa Tanasijević, kao zdravstveni radnik, uspeva da i u ovom periodu posećuje žene dok su bolnički pacijenti, ali sasvim sigurno to nije u meri kakva bi bila u redovnim okolnostima.

Dok se naši životi ne vrate u redovne tokove, a i nakon toga, članice iskustvenog tima ''Jefimija'' imaju važnu poruku za sve žene koje se suočavaju sa ovom bolešću, a to je da se ''nikada ne vraćaju u cipele koje su nosile, da ih što dalje bace, da prihvate novu sebe i tako koračaju kroz život''.

 

 

Podkast u kome su gošće članice Udruženja ''Jefimija'' možete pogledati OVDE.

 

Izvor: Cemaforum.rs

 





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs