Blog: Kađenica - opomena za pokolenja

Img Foto: Dragana Krnetić

Topao septembarski dan. Vikend. Naravno da bi ga trebalo iskoristiti za izlet, a pošto uvek idem sa troje dece, (ponekad povedemo i kuče), to se pretvori u avanturu dostojnu afričkog safarija.

Kao najbliži prostor za ‘’lutanje’’ nam je Ovčarsko-kablarska klisura. Od trčanja po livadama, planinarenja, preskakanja potoka, obilaska manastira, traženja lekovitog bilja do hodanja po živcima (devastiranom mostu!) – svega ima.

Prvi put sam još kao osnovac u devedesetim sa grupom planinara iz Šida obilazila svaki delić Ovčara i Kablara (naravno upadala u nevolje) i bila očarana prirodom. Staze do Kađenice se sećam kao avanture koja je podrazumavala prelazak preko mosta sa trulim daskama. Sećam se i jeze kada sam ušla u pećinu. Vazduh leden kao da seče pluća. Sećam se bola.. Znam da nisam poželela da se vratim na to mesto.

Posle više od 20 godina (auuu…) povela sam svoju decu, osnovce, ka ovom mestu. Put nije isti, ne mora preko mosta, napravljena je staza od starog bazena u Banji, pa pored Morave sve do Kađenice. Sve je obeleženo planinarskim oznakama a gde su strmine postavljena je zaštitna ograda. Lepo sređeno za šetnju. Takav je bar prvi utisak.

Međutim, još jednom se potvrdi u mom životu zlatno pravilo da prvom utisku nikad ne verujem! Čim se krene vijagovam stazom kroz bukovu šumu smeće je na svakom koraku. Razmišljam ko su ti "ljubitelji prirode’’ koji se tako prema njoj odnose?

Posle "susreta’’ sa stadom ovaca i par zmijica stigli smo do pećine. Masivna drvena vrata sa krstom i stolovi sa klupama postavljeni u podnožju, staza sa ogradom, betonirana, pristupačna… Pohvala za ovaj trud koji su neimari uložili.

Pored ulaznih vrata tabla sa koje deci čitam tekst o ovoj svetinji:

''Posle sloma Prvog srpskog ustanka i propasti bune koju je podigao Hadži Prodan 1814., Turci su na teritoriji Srbije pravili velike odmazde. Turska potera za stanovnicima okolnih sela naišla je na ovu pećinu u kojoj je bilo sakriveno stanovništvo, većinom žene i deca. Begunci nisu hteli da se predaju jer su znali da ih čeka teška smrt. Turci ispred pećine upališe vatru. Dim od granja i slame, u jednom danu, uguši stotinu žena sa svojom nejači. Zbog gušenja kadom (dimom) pećina dobi ime Kađenica. Kosti stradalnika su 120 godina bile u pećini podsećajući na ovaj stravični događaj. Velikim zalaganjem srpskog vladike Nikolaja Velimirovića kosti su prikupljene i položene u dva sarkofaga.''

Deca me nemo slušaju. Prvi put čuju ovu priču. U školi se o tome ne uči. Kreću ka ikonama postavljenim između sarkofaga, poljubiše ih i izađoše napolje. Par minuta tišine, a zatim kreće bujica dečijih, nevinih pitanja sličnih onima koja sam ja postavljala decenijama unazad... Ljutili su se zbog potpisa po zidovima pećine, po krstu ispred, po zidovima spolja... Zar i ovde? Ko su ti ljudi? – pitaju me. ''Ne znam ko su ljudi koji svojim imenom potpisuju ljudsku tragediju”, kažem im,” ali verujem da vi to nikada nećete biti. Zato što je vaš zadatak da ovaj svet učinite boljim i menjate one koji ga ruše''.

Možda ima nade...

Dragana Krnetić





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs