ČAČANI(zmi): Danka Šušić - ROĐENDAN

Img Foto: Cemaforum.rs

Od pre nekoliko godina, kocka je pravo otkriće. Naročito ona, što se okreće u pravcima. Na kraju se, svakoj boji nađe mesto, ali peščani sat iscuri...

U paranoji novog dana, sata, trena, pokreta, u borbi između  zdravog razuma i ludila, žive brojevi.

1,  2, 3, 15, 24, 38, 50, 70 ... Nije ovo nikakav Fibonačijev niz, već godine, koje prolaze  „nervoznim korakom“. Ponekad su neutešno niske pa se ispod njih ne možemo provući, a ponekad atletski visoke, pa ih ne možemo preskočiti. Sadašnje procene otprilike kažu, da rođendan slavimo upravo zato, da potisnemo neke neuspehe u pokušajima.

Datum našeg rođendana je rezervisan za istinsku Novu godinu, sasvim, sasvim Novu i neizvesnu. Ruka, koja se bliži plamenu. Perina, nekada tako meka, postaje nam sve teža, kao da je pokisla. Biserna utroba zagrcnuta činjenicom, koliko je trebalo da prođe, da se od rogljastog kamena napravi okruglo sedefasto oko. I tako, svaki put u novom dekoru, šapućemo – ja ovo sanjam, ja ovo sanjam, ne, to ne može biti istina...

Od istine bežimo, jer mislimo, da su nam kao po zavetu (ex voto), dozvoljene perverzije koje su grešne čak i u samom izgovoru. „Sveopšta gozba duše“, rekao bi Platon. Neupućeni u temu, možda će pomisliti da tada prokinemo, ne izbaždarimo se. Ne...

Nama se samo dopada, da toga dana svesno stradamo, poneti Prometejskom hrabrošću, da kažemo ili učinimo sve, baš sve... Nekim vazdušnim vrstama života, najviše odgovara takvo stradanje jer je logičan sled promenljivih pravaca vetra, vratolomnih pokreta da se savladaju Rubik i Rubikon.

Rođendan, dakle. Abdikacija pred vremenom. Apokalipsa za slabe. Vrisak koji preseca fino tkanje niti. Dekadencija. Poslednji pojam vezan je za neki  sumanuti smeh na rođendanu kad se stvari pojednostave pričom o spajanju primitivnih organizama. Ovo ide u ono i evo tebe, gotov si!

Culpa. Maxima culpa. ( lat. Greška. Velika greška ).

Elem, pošto odlazimo na tuđe rođendane, bumerang sistem na našem sopstvenom znatno ojača. Ljudi se pojave. Ljube nas. Ni u jednoj našoj euforiji to ne ide tako, ali šta sad!? Rođendan je dan ekstaze, a ti isti ljudi su bili sa nama i u vreme potopa. To ne sme da se zaboravi, zar ne?

„Za to vreme, Noje načini sebi barku. Voda postajaše sve veća. Ljudi i životinje izgiboše. Osta samo Noje i oni što bejahu s njim...“

 

Alotropska modifikacija rođendana odnedavno doživljava svoju renesansu (shodno tome, stil pisanja se menja).

Iznajmljuju se restorani, pišu se pozivnice, pozivaju se gosti i „ekipa“. Bankrotiraju roditelji. Nekada se punoletstvo čekalo, da se dobije lična karta, da se postane važan. Danas se proslava osamnaestog rođendana oglašava  svim raspoloživim sredstvima.

Naročito su zanimljive pripreme devojaka slavljenica. Njihovi osamnaesti rođendani podsećaju na generalnu probu venčanja. Torta, vino, koverat. One stoje, osmehuju se dozirano, puder ne bi smeo preterano da se izlaže grimasama, inače puca. Kraklira. To je pojam koji im de fakto nije poznat ali evo objašnjenja. To je mreža sitnih naprslina. Pojam se koristi u slikarstvu, ali da ne širimo...

Slavljenice par meseci pred Veliki dan odlaze na kvarcovanje. Potom se ugovara frizer, šminker, pedikir, manikir... Od živih stvorenja, najnovijim tehnikama, prave se plastične figure depiliranih podlaktica. Nadograđuju se trepavice i nokti. Kupuju se toalete i harpunske štikle, na kojima se nevešto hoda, nekako nagnuto unapred, pomalo potkovano. Tašna se nosi strogo po pravilu polupismene Viktorije Bekam – savijena ruka, lakat nepristojno okrenut svetu, sa jasnom porukom: fuck off.

Zašto „Oda radosti“ mladosti, postaje „Pohvala ludosti?“

Momci pak, koji slave punoletstvo, još su paperjasti, nežni. Kroz božanske oblake toaletnih voda, probija se miris usnulog deteta. Zrelost lica i ponašanja dobijaju oko dvadesete. Ne trude se da izgledaju starije, da liče na sopstvene očeve. Momci, sa stilom odeveni, moderni, prefinjenih zglobova, finih manira, lako bi mogli zakoračiti na svetske modne piste. Umeju da iskoriste svaki bistar trenutak da u njemu saznaju šta raditi, kakav biti... To što se ne stide svoje  mladosti čini da su  preskupo okićeni sopstvenom harizmom. Sve dok ne nastupi alkoholno vrenje. Tada se menja sve. Netragom se gubi homo sapiens, budi se zver, budi se bes, budi se rušilački poriv da se sve uništi, da se polomi. Budi se zla krv koja se razliva po unutrašnjoj praznini aktera. 

Ej... Godina  -  ogrlica. Godina  -  trenutak. Kad prođe, prekine se jedna struna sa nanizanim biserima koji će se rasuti po zemlji i otkotrljati kući, svojim majkama - školjkama na dnu mora. Ko će zaroniti za biserima? Ko će znati, da su pripadali nama?

Izvor: Cemaforum.rs





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs