BLOG: Priča o NAŠOJ deci

Img Foto: Radovan Obradović

Šumadijsko selo - asocijacija na prelepe brežuljke, na mirisne livade, na nekadašnju graju sa njiva, na bezbrižnost, na detinjstvo..

Prolazim pored seoske crkve. Nedaleko od nje šćućurila se mala školica. Tu sam učila prva dva razreda osnovne. Duša vrvi od uspomena. Posmatram okolinu. Puca pogled na ceo Čačak, a u pozadini se grle Ovčar i Kablar... lepota.

Sedim u autu i čekam dete da ga vratim kući iz škole. Tu je još nekoliko automobila. Svi čekaju decu.. Uhvati me nostalgija... Mislima prošetah  do dedine kuće, poigrah se sa seoskim bezazlenim kučićima, tobožnjim čuvarima kuća, uz put se grudvah sa društvom… I majski plodovi se zacrveneše, a mi dečurlija, ko čvorci veremo se po krivim granama komšijine trešnje...

…Sećam se koliko su nam baš ti dolasci u školu i povratak kući bili zanimljivi… Nema toga više.. nema graje dečje ni ulicom da se čuje.  Sada svako „pokupi“ svoje dete, gurne u kola i zavuče se u svoj kutak. Koliko danas deca gube u druženju, u prijateljstvu.. 

Strah se uvukao u ljude, sa razlogom… Svaki dan sve više crnih vesti, sve više dece oteto, nestalo.. Došli smo u situaciju da u mirnom selu dete ne sme samo do škole da ode.

Vrati mi se sećanje od pre dve godine. Jeza mi se uspuza uz leđa. Stresoh se… Lep martovski dan. Ucvetale ljubičice, mirom miriše ceo kraj. Ćerke me zamolile da prošetaju do školskog dvorišta sa drugaricom. Pomislim zašto da ne, nisu male više. Posle pola sata mi zvoni telefon. Čujem plačan usplahiren glas: “Teta Gago, neko nas prati, dođi hitno po nas!” Dunjina drugarica zove uplašeno.

Ne sećam se da li sam se obula. Ne sećam se ni da li sam iz kuće kroz vrata ili prozor iskočila.  Sećam se samo besomučnog trčanja prema deci. Trčim, a noge mi sve kraće i kraće… Kada sam ih ugledala da trče ka meni sve tri žive i zdrave, duši je laknulo, ali na kratko… Za njima lagano klizi beli kombi. Deca ubrzano ispričaše da su u kombiju tri odrasla muškarca, koji su ih zvali da uđu u kombi. Zaboravile su na šetnju, ljubičice, školu i jurnule ka kući. 

    Prigrlila sam decu, čekajući da kombi pristigne. Eh da pogled ubija..

Zapisala sam registarski broj i prijavila policiji .... Iz policije su nam javili da su intervenisali, no to ništa ne znači. Deca više nikada nisu poželela da krenu u šetnju, više nikad nisu ni poželele da odu do školskog dvorišta da se igraju, a ja...  ja svaki put strepim kako će deca stići kući ako sam ja na poslu, pa ne mogu da ih sačekam.

Dragana

 





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs