BLOG: Surovi vremeplov – nasilje u porodici

Img Foto: Pixabay

U Aranđelovcu muž udavio ženu golim rukama dok je u toku kampanja za zaštitu žena- prava kontradiktornost danas u Srbiji.

Kažu prijavi nasilje- žena sada ima zaštitu i podršku. Gledajući iz ugla nekoga ko je prošao kroz porodično nasilje ŽENA NEMA ZAŠTITU.

Po starom srpskom običaju: Bitno je da okolina ne čuje i ne sazna, a to što otac malteretira majku, tuče, što nema spavanja u kući kad dođe pijan.. to ćeš preboleti. Ma prebolećeš i batine, ne vide se modrice, nisu po licu, prebolećeš i kad zaspiš na času ili pokucaš drugarici u 3 ujutru na vrata jer ne smeš da se vratiš u stan. Prođe sve, u pravu su, preboliš, ali ne zaboraviš.

Ne zaboraviš kada imaš 9 godina i otac tek došao sa ratišta, na zvuk usisivača vidiš ga kako zaleže na pod.. a onda dohvati čašu i pretvara se u razjarenu zver. Uspela da pretrčim kod komšije koji je slučajno i policajac, tražila da pozove policiju, ubeđivao me da ne treba to… nisam odustala. Priveli su oca, ali su mu i rekli da ga je ćerka prijavila, nikad mi nije to oprostio. Izvukla sam deblji kraj mnogo puta posle toga…

Znate li kakav je osećaj kad ne smete da pozovete drugaricu kući jer ne znate u kakvom je stanju otac? Znate li kako je pretvarati se da je sve u redu u školi, a duša spava? Znate li kakav je osećaj kad bole batine i reči, a vi se smejete?

Znate li šta najviše boli?

Posle više od 20 godina dođem u situaciju da bivšeg muža prijavim policiji. Znao je da nikada ne bih dozvolila da prođem ono što sam prolazila u detinjstvu pa nije ni pokušao da me udari, ali je našao način da ponižavanjem, vređanjem i na kraju pretnjama uništi i ono malo poverenja koje sam imala u ljude.

Posle pretnje da će me izudarati i baciti u Moravu odlazim u SUP. Kažem zašto sam došla i dobijem inspektora koji se bavi porodičnim nasiljem. Razgovaram sa njim..  Kada sam ispričala šta se desilo rekao je da preuveličavam, da on to nije tako mislio da je rečeno u afektu…da “pozovem ako opet bude pretio” i da ne pišu prijavu…

Ništa se nije promenilo: od onoga kada su preneli mom ocu za prijavu do toga da je pretnja po život  trenutni afekat…

Odlazim drugi put - slična situacija sa pretnjama, ponašanjem. Ponovo me sačeka ista osoba, ovaj put nisam posustala, tražila sam zapisnik i prijavu. Sad se okrenula priča, zašto ga nisam prijavljivala za neke stvari u braku - odgovor jednostavan- NISAM ZNALA DA JE I TO NASILJE.

Ma koliko pričali da ne okrećemo glavu kad vidimo nasilje, okrećemo svi, nekad i nesvesno!

Jutros čitam tekst u novinama: “Muž zadavio ženu golim rukama”, oboje po 80  godina, kažu nije bilo prijava porodičnog nasilja.

Tek neće biti.. zaplašen narod zabija glavu u rupu od svog dvorišta pa dalje od nosa i ne vidi, a žene ćute. Ćutimo svi, ne usuđujemo da se suprotstavimo sistemu koji ne vodi ničemu. A kome bi se i obratili? Ko će pružiti podršku: policija, okolina, rođaci… ne, svi okrenu leđa.

Drage žene, koje prolazite kroz nasilje, ili ste prošle, ili tražite način da se izborite - pronađite snagu u sebi, niko drugi ne može vam pomoći dok same ne kažete SAD JE DOSTA i ne dozvolite institucijama da vas pokolebaju. Treba snage, znam, treba i hrabrosti, ali vredi. Vredi izboriti se za život kakav zaslužujemo, bez trpljenja, bez batina, bez ponižavanja.

I da, još jedno staro srpsko pravilo: Pomoći će vam onaj od koga se najmanje nadate, neko ko je prošao kroz životnu golgotu i zna kada pružiti ruku ili pravu reč. Ima takvih osoba, ima i institucija, sigurnih kuća, ima i nas – dece u duši a žena uvek spremih za podršku!





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs