BLOG: SUROVI VREMEPLOV

Img Foto: Pixabay

Podsećanje na 1990. /2020.  iz ugla tadašnjeg deteta i sadašnjeg roditelja

Koliko toga dete od 6-7 godina može da zapamti o dešavanjima u društvu, državi? U prvim godinama školstva ne zanima te ništa drugo do igranja, jurnjave, žmurke…. Najbitnija je bila ta igra sa društvom pa učenje, ali onda iskoče sitnice koje te žacnu i zabole negde iz potaje.

Sećam se jake želje za patikama, ali patikama sa "air" đonom, a ne starkama kupljenim na pijaci, ali majka, tada sa profesorskom platom od par maraka jedva sklopi kraj sa krajem.  Pitala sam je da mi kupi, samo joj zasuze oči i povučem se, znam koliko je sati. Otac  na ratištu u Bosni, pa onda česti upadi policije i pretresanje stana.. Iako daleko od rata, u državi se vodio taj nemi rat koji kao dete nisam shvatala. Strah, kad upadnu naoružani i krenu da prevrću po fiokama, pa se posle par dana pojavi otac i dobijem “igračku” bombu. “Samo ne diraj ovaj kružić, ako ga izvučeš  brojiš i bacaš”, zanimljivo detinjstvo…

Sećam se jurnjave i čekanja u redovima za hleb, za cigarete mami… to mi je čak i bila razonoda, naslušam se svakakvih priča. Uvek je bilo onih koji su kukali i onih koji su sa mirom prihvatali sve, a ja kao dete upijala sve šta se događa, a onda u najvećem strahu bežala u knjige.. Tu je uvek bio srećan kraj.

Žacne sećanje na ubistva, rat, svađe, međuljudske odnose.  Koliko smo se kao ljudi “pokvarili” osetila sam sa majkom i sestrom na našim leđima. U stanu gde smo živeli, Železnička ulica u Čačku, bili smo na 5 spratu, bez lifta. Majka je sestru morala da nosi na peti sprat svaki dan jer boluje od cerebralne paralize. Seka, bila mala, sitna pa to meni kao detetu nije delovalo tako teško. Ali kolica smo ostavljali u ulazu, vezana za gelender. Invalidska kolica kada se skupe ne zauzimaju mnogo prostora ali nekima su smetala. Našli smo ih jedno jutro isečena u parčiće - naslon i sedište…. Pozvali smo MUP, pronašli su komšiju koji je to uradio uz obrazloženje da mu je smetalo da prođe. Tih suza maminih sam se i ja nagutala.. dete sam, ali me uverilo da toliko zlo u ljudima postoji da mu nema kraja. Policajac je samo viknuo na komšiju da nije avion i da može da se prođe, ali je moja sestra ostala bez kolica.

Otimanje tuđeg, svađe, sukobi,  postajalo je sve gore…

Posle 27-30 godina imam utisak da se vraćamo u te iste 90-te. Sada imam ja decu, ali preračunavam za patike kada treba da im kupim. Nema tih redova za čekanje hleba, ali se računa da li će biti novca…

Opet na vestima ubistva, samoubistva… opet isplivali ti “pokvareni” ljudi. Čini mi se da je i gore u ovo doba pandemije kad se strahom služe kao nekada sa “Dobar dan”.  Ljudi se zatvaraju u svoje oklope, zaključavaju vrata prijatelju, ćućore sami sa sobom…

Sada još veća neizvesnost. Počev od one najstrašnije - zdravstvene, da se slučajno ne nakašlje neko, pa finansijske do ljudske,  prestali smo biti ljudi. Kada ne smeš da se vidiš sa sestrom, bratom, komšijom, kada kažu samo sedi kod kuće.. Gubimo vezu sa ljudima, gubimo ono najbitnije u nama: ČOVEČNOST.

Autor Dragana Krnetić





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs