ČAČANI(zmi): Danka Šušić - NEDELJA

Img

''Lepo je ponekad prisećati se uspomena i prijatnih trenutaka, ali ne bi trebalo dozvoliti tim sećanjima da vas povuku unazad'',  kažu psiholozi. Oportunisti bi se nadovezali da se na temeljima starog gradi novo jer smo mudriji  i poučeni iskustvom. I jedni i drugi su u pravu, čini se. I jedni idrugi mogu da potpišu ovu priču… 

Nedelje su nekada bile nedelje.

Ustajalo se malo kasnije, oko devet. Slatko od šumskih jagoda, kafa i razgovor ukućana. Miran, bez histerije i tenzije.

Ulice, uglavnom puste, poneko prođe tek. Najčešće starije gospodje koje idu na groblje. Nosile su kanticu, metlicu, termos sa kafom, par svećica i buket cveća iz svoje bašte. Hodale su lagano, dostojanstveno.

Iz kuća su se čule mašine za pranje veša, jer je nedeljom ceo dan bila takozvana jeftina struja. Iz kuhinja su mirisale lovačke šnicle, a sneg od prah šećera padao je na još tople štrudle sa makom. Porodični ručak u tri. Potom, tišina popodneva u sigurnosti doma. A uveče, posle Dnevnika, divne domaće serije: Kamiondžije, Sumorna jesen, Kuda idu divlje svinje, U Registraturi...Poželiš, da se nedeljno veče nikada ne završi, da okrutni ponedeljak zauvek izgubi tu moć kojom cepa  zaštitni omotač sigurnog gnezda.

Tim istim nedeljama, radovali su se i vojnici, kojih su nekada bile pune kasarne. Popodne se  izlazilo u grad. Prvo poslastičarnica, Hram baklava, krempita, sutlijaša i šam rolni, pa onaj koji se sladi, misli kako li je danas u njegovoj kući dok je on daleko, na braniku otadžbine. Potom bioskop. Projekcije od četiri do šest. Uzdisalo se za oblinama Sofije Loren, a mega junak „kaubojaca“ Džon Vejn obavezno je na kraju filma odlazio sa filmskog platna ka zalasku sunca držeći  laso u ruci. ''Selili'' su se soldati u neke lepo nameštene sobe, jahali neukrotive konje, plivali u nabujalim rekama, ljubili zanosne lepotice i osvajali neprijateljske teritorije. A posle svih kino avantura, morali su da se pojave u kasarnama do ''dvadeset nula nula''.

Nedeljom su slobodno popodne od svojih milosrdnih gospođa i dobrotvorki dobijale i kućne pomoćnice. To su uglavnom bile siromašne devojke „sa sela“. Dovođene su da rade kao služavke kod rođaka koji su posle prvog zvuka sopstvenih potpetica po trotoaru sa gađenjem zaboravljali blato rodnog kraja. One nisu zalazile u poslastičarnice jer im se miris kuvanja već uvukao u sve pore. Sedele su u parku i disale, brišući krišom suze.

Roditelji iz provincije dolazili su natovareni paketima da posete svoju decu studente. Šetali sa njima do Kalemegdana, pa se poslednjim autobusom vraćali nazad samo da ''što duže budu sa detetom''. A dete, već ozbiljna osoba, nesumnjivi pokazatelj, da godine prolaze. ''Ubledeo je, slabo jede, ispijaju ga zidovi...'', uzdahnuće brižni roditelji dok on stoji na peronu i maše im pretužan, jer  je otac od prošlog vidjenja  pogrbljeniji, a ''majka kao da se smanjila''. 

Nedeljom se išlo u posete onima koji su u bolnicama. Nošeno im južno voće, sok od borovnice i dnevna štampa. 

Nedeljom  se išlo u crkvu. Sastajali se ljudi u portama, belele se košulje, pričalo se o svemu i svačemu samo ne o politici, jer politika u to vreme nije bila nametnuta.

Za razliku od prodavnica koje su nedeljom bile zatvorene, kafane su radile. Pila se kafa, poneka rakija, pa se žurilo kući na porodični ručak.

Znalo se za red.

Niko se ne seća kada se čulo ''krc'', kada se slomilo to vreme... Nedelje su, naravno i dalje ostale da postoje, ali ali samo kao dan u kalendaru.

Krc...

Danas se nedeljom rade dodatni poslovi da se uzme još neki dinar, da se preživi. Jede se usput nešto aditivno sa kioska, tek da želudac nije prazan. Za to vreme, pate  u ormanima beli stoljnjaci što se stavlaju samo za slavu. Nekada se podrazumevalo da nedeljna trpeza bude svečano postavljena…

 Krc…

Niko više nema vremena ni za šta, ni za koga. Svi su u ''ludacima'', u ''haosu'', u ''gužvi''. Kafići su i dalje puni, ali u njma ne sede oni koji se vraćaju iz crkve. Žvaću se kašičice, gleda se u telefone, “smara” se, ponekad se pomene žurka od sinoć koliko se ko izblamirao, koliko je ko popio, kako je ko bio odeven. Nema popodneva sa porodicom, jer su mladi ”smoreni”, jako  komotni prema satnici, dok su im roditelji postali taoci hirova umišljenih poslodavaca koji, uzgred rečeno, nedeljom ručaju u restoranima. Zašto da se umirišu preskupe zavese tamo nekim kuvanjem kad ''ima ljudi koji to rade za pare'', a oni, Bogu hvala, mogu to da plate…

Ničeg više nema. Nema onog nečeg čemu se ne zna ime a što se moglo rukom uhvatiti. Onog što je bilo sreća.

Krc…

Čija šaka je zdrobila celinu? Krvari li?

Onaj student s početka priče odavno ne živi ovde. On ima nedelju, dan kada se odmara, ali isto kao, osim malo više novca, nema ništa drugo.

I on često recituje sebi u bradu Rašu Popova:

''Moja je duša staro vino bez pretakanja.

Komad bajatog hleba gutanog bez žvakanja.

Ponekad ne znam da li duša ta je moja

Da li je numerisana, ili je bez broja…''

 





Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka na www.cemaforum.rs